"Boban i Capellas žele da eksplodiram. Tek sam na 50 posto onoga što mogu"
DANI RODRÍGUEZ (21), mladi španjolski nogometaš koji je ovog ljeta iz Barcelone stigao u Dinamo, dao je za Index svoj prvi intervju hrvatskim medijima otkako je postao igrač zagrebačkog kluba. Rodríguez je prošao Barceloninu akademiju La Masiju, igrao s Lamineom Yamalom i debitirao za prvu momčad pod vodstvom Hansija Flicka, no njegov razvoj posljednjih su godina usporile ozbiljne ozljede.
U Dinamo je stigao kako bi ponovno stekao kontinuitet igranja i nastavio razvoj. Iako je već pokazao dio svog potencijala, smatra da je trenutačno na tek polovici svojih mogućnosti. U razgovoru za Index govorio je o teškom razdoblju tijekom kojeg se, kako kaže, ponekad nije ni osjećao kao nogometaš. Otkrio je i koliko mu je u tim trenucima značila podrška obitelji.
Razgovarali smo i o njegovu odlasku iz Barcelone, prijateljstvu s Lamineom Yamalom i Sergijem Domínguezom te dolasku u Dinamo, u kojem su ključnu ulogu imali Zvonimir Boban i Albert Capellas. Rodríguez se osvrnuo i na promjenu trenera, ambicije zagrebačkog kluba, prve dojmove o Hrvatskoj te svoj SHNL debi u derbiju protiv Hajduka.
Nedavno ste se vratili u španjolsku mladu reprezentaciju nakon teškog razdoblja s ozljedama. Što vam je značio taj poziv?
Bio sam jako uzbuđen jer je prošlo dosta vremena otkako sam posljednji put bio s reprezentacijom. Ondje su dečki koje poznajem još od U-15 selekcije i s kojima sam godinama igrao. Biti dio reprezentacije posebno je za svakog igrača, pa tako i za mene. Nakon svih ozljeda koje sam imao posljednjih godina, povjerenje koje mi pružaju puno mi znači. Želim nastaviti raditi i dati sve od sebe.
Kako se trenutačno osjećate fizički i psihički? Koliko ste blizu svojoj najboljoj verziji?
Jako sam sretan što sam ovdje, želim pomoći momčadi i zajedno ostvariti naše ciljeve. Zbog ozljede nisam igrao osam mjeseci i očito je da fizički još nisam na sto posto. Ali malo po malo vraćam se na svoju razinu. Mislim da je ono što sam dosad pokazao tek 50 posto onoga što mogu. Samo je pitanje vremena, minutaže i igranja nogometa.
Što mislite da najviše morate popraviti u svojoj igri?
Puno je stvari koje mogu poboljšati, svaki detalj. Ali prije svega želim ponovno biti svoj, osjećati samopouzdanje i igrati. Želim se ponovno osjećati kao nogometaš.
Znate, kada osam mjeseci ne igrate, a dvije godine se borite s brojnim ozljedama, ponekad se više ni ne osjećate kao nogometaš. Želim ponovno imati taj osjećaj da sam igrač, da sam na terenu sa suigračima i da igram nogomet.
Zanimljivo je što kažete da se ponekad niste osjećali kao nogometaš. Kako ste se osjećali dok niste mogli igrati? Koliko vam je to razdoblje bilo teško?
Jako teško. Želiš igrati svaku utakmicu, a stalno te zaustavljaju ozljede. Zbog posljednje nisam igrao osam mjeseci, ali imao sam i onu na debiju, zbog koje sam morao na operaciju.
U ključnim trenucima sezone, dok sam igrao za Barceloninu drugu momčad, stalno su se događale ozljede. Ozljeda za ozljedom. Psihički je to jako teško jer želiš biti ondje, želiš pokazati što možeš. Svaki dječak sanja o debiju i igranju za prvu momčad, a ja zbog ozljeda nisam mogao dobiti prilike koje sam želio. To je psihički vrlo teško.
Primijetili smo da imate tetovaže posvećene obitelji. Koliko vam je značila njihova podrška tijekom tih razdoblja?
Bilo je trenutaka kada sam kod kuće stalno plakao i pitao se: "Zašto ja? Zašto mi se stalno događaju te ozljede?" Obitelj je uvijek bila uz mene i jako sam joj zahvalan. Oni su mi bili najveća podrška i uvijek su uz mene. Sada, više nego ikad, želim dati sve od sebe na terenu za njih.
Vratimo se na vaš debi za prvu momčad Barcelone 2025. godine. Bio je to ostvareni san, ali i dan kada ste se ozlijedili. Kako danas gledate na taj trenutak?
Bio je to poseban dan. To je san svakog dječaka, a ja sam u Barceloni bio od 14. godine. Za svakog dječaka iz La Masije to je ostvarenje sna. Sjećam se da mi je Hansi rekao da ću biti u momčadi. To me iznenadilo jer sam mislio da ću samo putovati s prvom momčadi. Nisam ni razmišljao o tome da ću igrati, samo sam želio biti s njima. Kada mi je to rekao, bilo je nevjerojatno.
Bio sam s obitelji i svi smo bili presretni. Ali zbog ozljede to nije ostao dan kakav bih želio pamtiti. Trebao je to biti dan za slavlje s obitelji, a na kraju je ispalo pola-pola, istodobno sretan i tužan dan.
Vaša je obitelj bila na stadionu?
Da, bili su ondje i vidjeli su ozljedu. Bilo je teško, jako teško.
U La Masiji ste odrastali uz Laminea Yamala. Je li se već tada moglo vidjeti da će postati jedan od najboljih nogometaša svijeta?
Da, apsolutno. To si mogao vidjeti na svakom treningu i svakoj utakmici. Već u tim godinama bio je nešto posebno. Bilo je nevjerojatno gledati što radi s loptom. Uz to je bio jako dobar dečko. Bio je jedan od nas, prijatelj svima. Ali po njegovim dodirima s loptom i načinu na koji je igrao moglo se vidjeti da je poseban.
Imate li smiješnu priču s njim koju možete podijeliti?
Ne mogu se sada sjetiti konkretne, ali naravno da ih ima. Provodili smo puno lijepih trenutaka zajedno.
Igrate na sličnim pozicijama. Je li njegov proboj u prvu momčad utjecao na vašu odluku da napustite Barcelonu, s obzirom na to da je na desnom krilu bilo teško dobiti priliku?
Naravno, teško je dobiti priliku kada je Lamine u prvoj momčadi. Ali ja sam u Barceloni često igrao i na lijevom krilu. Kada smo bili mlađi i igrali zajedno, on je igrao desno, a ja lijevo. To mi nije predstavljalo nikakav problem. Ipak, jasno je da su ti izgledi za dobivanje prilike manji kada je Lamine ondje.
Zna li Yamal danas za Dinamo, s obzirom na to da ste vi i Sergi Domínguez završili u Zagrebu?
Naravno da zna. Dobro poznaje i Sergija i mene, tako da sigurno zna za Dinamo.
Koliko je sustav igre koji Dinamo želi razvijati utjecao na vašu odluku da dođete u Zagreb?
Jako puno. Sustav mi odgovara jer volim igrati na krilu, u situacijama jedan na jedan napadati suparnika i prema unutra i prema van. To je za mene jako dobar sustav.
Osim toga, jako mi je značilo povjerenje koje su mi Boban i Albert pružili kroz brojne razgovore. Važno je bilo i Sergijevo iskustvo u Dinamu. Sve me to uvjerilo da je Dinamo najbolji klub za moj razvoj.
U Barceloni sam imao puno problema s ozljedama i trebala mi je promjena. Želio sam ostaviti ozljede iza sebe, igrati na profesionalnoj razini i postati bolji nogometaš.
Tko je bio presudan za vaš dolazak, Zvonimir Boban ili Albert Capellas? Tko vas je uvjerio da izaberete Dinamo?
Obojica. Obojica su bila ključna. Albert me prvi nazvao jer smo se poznavali iz Barcelone, gdje je radio dok sam ja bio ondje. Kasnije je došao i Boban. S obzirom na to kakav je igrač bio, koliko ga svi poštuju i kakve smo razgovore vodili, pružio je veliko povjerenje meni i mojoj obitelji. Jako sam zahvalan i njemu i Albertu što sam danas ovdje.
Postoji li nešto što su vam rekli, a što vam je ostalo u sjećanju?
Rekli su mi da me jako žele, da žele da eksplodiram, da budem svoj, dobivam minute i steknem samopouzdanje. Vidio sam i Sergijevo iskustvo, momčad, kvalitetne igrače i klub koji ima ambicije. Upravo sam to tražio.
Sergi Domínguez vaš je dobar prijatelj iz Barcelone. Koliko je on utjecao na vašu odluku?
Poznajemo se otkako sam došao u Barcelonu s 14 ili 15 godina. Od tada smo zajedno i jako smo dobri prijatelji. Prije dolaska u Dinamo dopisivali smo se i razgovarali telefonom. Pitao sam ga razne stvari o njegovu iskustvu, što je vidio ovdje i kako mu je. On me uvjerio da dođem.
Imate li osjećaj da ljudi koji vode Dinamo računaju na vas kao jednog od važnih igrača?
Da, sigurno. Osjećam njihovo povjerenje. Nakon svega što sam prošao s ozljedama, sada mi je najvažnije dobivati minute i vraćati samopouzdanje. Želim pomoći momčadi i nadam se da ću biti važan igrač u osvajanju trofeja.
Dobro ste počeli u Dinamu, izborili važan jedanaesterac protiv Anderlechta i zabili gol Slaven Belupu. Nakon toga momčad je upala u rezultatsku krizu i došlo je do promjene trenera. Kako gledate na svoje prve mjesece u Dinamu?
Došao sam ovamo kako bih napredovao kao nogometaš i kao osoba. Imam velike ambicije. Nakon osam mjeseci bez nogometa nisam želio čekati, nego sam od prve minute htio raditi kako bih postao najbolja verzija sebe.
Prve utakmice, golovi i izboreni jedanaesterci bili su jako dobri za moje samopouzdanje. Ali još uvijek sam u procesu u kojem moram skupljati minute, vraćati sigurnost u igri i što više igrati. Svaki dan radim kako bih bio bolji.
Pisali smo o vama kao o igraču koji bi mogao biti X faktor ove momčadi, netko tko Dinamo može podići na višu razinu. Vidite li i sami sebe u toj ulozi?
Nadam se da ću moći pomoći momčadi koliko god mogu. Imamo puno ciljeva i velike ambicije. Želim biti važan igrač i pomoći da ostvarimo sve što smo zacrtali.
Kakav je bio vaš odnos s Marijem Kovačevićem? Je li stranim igračima jezična barijera otežavala razumijevanje njegovih zahtjeva?
Prije svega, zahvalan sam mu na prilici i načinu na koji me dočekao. Bio je jako dobar čovjek. Ponekad nije bilo lako sve razumjeti zbog jezika, ali imali smo trenere koji su nam prevodili, poput Sandra, tako da to nije bio prevelik problem. Zahvalan sam mu jer dolazak u novi klub i novu državu nije jednostavan. Treba se prilagoditi, a on mi je u tome puno pomogao.
Nakon promjene trenera Dinamo je pod Jerkom Lekom ostvario dvije važne pobjede, protiv Sunderlanda i Varaždina. Što se promijenilo?
Mislim da nam je trebala promjena. Pobjeda protiv Sunderlanda donijela nam je puno samopouzdanja i bila je važna za ono što nas čeka.
Neki igrači rekli su nam da se promijenila energija u momčadi, kao da je došao novi početak. Jeste li i vi to osjetili?
Naravno. Kada nešto mijenjaš, želiš promijeniti energiju i način razmišljanja. To nam je bilo važno. Pobjeda u Sunderlandu dodatno je podigla samopouzdanje cijele momčadi.
Prošli ste Barcelonu, jedan od najvećih klubova na svijetu. Koliki je, po vašem mišljenju, Dinamov potencijal?
Mislim da Dinamo ima velik potencijal. U Hrvatskoj je klub broj jedan. Ako budemo radili prave stvari u Europi, u Ligi prvaka i ostalim natjecanjima, možemo postati velik klub i na europskoj razini. Imamo i sjajne navijače, što je jako važno. Oni nam daju dodatnu energiju. Uz takve navijače i povjerenje koje postoji unutar kluba, mislim da možemo puno postići.
Dinamo posljednjih mjeseci sve više surađuje s ljudima koji imaju iskustvo iz Barcelone i želi preuzeti dio njezinih nogometnih principa. Mislite li da je to dobar put?
Mislim da Dinamo mora imati vlastiti identitet. Ali Barcelona je jedan od najvećih klubova na svijetu i radi puno dobrih stvari. Dobro je imati je kao primjer. Treba gledati što rade najbolji klubovi svijeta, učiti od njih i pokušati primijeniti dobre stvari kako biste i sami došli na tu razinu.
Poznajete li Pola Planasa, koji je također stigao u Dinamo?
Da, iako nismo puno radili zajedno. On je bio u mlađim kategorijama, a ja u Barceloninoj drugoj momčadi. Imali smo nekoliko zajedničkih treninga, ali poznajem ga osobno i puno smo puta razgovarali. Jako je dobar čovjek.
Što Dinamo može očekivati od njega?
Očekujem velike stvari jer je odličan trener. Svi moji suigrači i prijatelji iz Barcelone govore sjajne stvari o njemu, iako ja nisam imao sreću da mi bude trener. Želim mu sve najbolje i pokušat ćemo mu pomoći u svemu što bude potrebno kako bi se što brže prilagodio.
Što ste znali o Dinamu prije dolaska i kakvi su vam prvi dojmovi o klubu i Zagrebu?
Prije dolaska razgovarao sam sa Sergijem i on mi je puno toga ispričao. Rekao mi je da je Dinamo poput obitelji, da se jako dobro radi s igračima i da su odnosi među ljudima bliski. Rekao mi je i da je to ambiciozan klub, najveći u Hrvatskoj, koji želi ostvarivati velike stvari u Europi. To mi se svidjelo i jako sam sretan što sam ovdje.
Još nisam dovoljno dugo u Zagrebu da bih mogao govoriti o svim detaljima, ali svi su me jako dobro prihvatili. Vidim da u momčadi postoji velika ambicija, da se dobro radi i da imamo kvalitetnu skupinu igrača.
Je li vas nešto iznenadilo otkako ste stigli?
Još nisam doživio pravu zagrebačku hladnoću, ali rekli su mi da će biti drukčije nego u Barceloni, haha. U nogometnom smislu sviđa mi se kvaliteta koju imamo u momčadi. Kada igraš s dobrim igračima, i sam postaješ bolji. Ovdje sam da radim i napredujem svakog dana.
Vaš debi za Dinamo dogodio se u najvećem hrvatskom derbiju, protiv Hajduka na Poljudu, i to po velikoj kiši. Što vam je prolazilo kroz glavu kada ste izašli na teren?
To je bilo više vaterpolo nego nogomet. Morali smo se prilagoditi uvjetima. Definitivno nije bila utakmica kakvu sam očekivao, ali u nogometu se moraš prilagoditi svemu. Željeli smo pobijediti.
Jesu li to bili najteži vremenski uvjeti u kojima ste igrali?
U profesionalnom nogometu sigurno jesu. Kada sam bio mali i igrao za svoj prvi klub u Baskiji, imali smo puno utakmica po jakoj kiši i olujama, kada se gotovo nije moglo igrati. Ali u profesionalnom nogometu nikad nisam doživio nešto takvo.
Nakon gola Slaven Belupu proslavili ste pogodak saltom unatrag. Gdje ste to naučili i možemo li očekivati još takvih proslava?
Naravno. Imam tu proslavu, ali i jednu drugu koju posvećujem obitelji. Kada sam bio mali, u školskim danima, radili smo takve stvari, primjerice na bazenu. Jednom kada probaš i vidiš da to možeš napraviti, samo nastaviš. To je za mene posebna proslava, puno sam je puta izveo i jako mi se sviđa.
