HNK HAJDUK danas obilježava obljetnicu osnutka, odnosno svoj 112. rođendan. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, prenosimo tekst Branka Stipkovića i Darka Tironija, koji je u časopisu Sprint objavljen u veljači 1986., povodom dijamantne godišnjice splitskoga kluba, koji govori o ljudima koji čine Hajduk.
DA BI klub veličine Hajduka mogao biti u svakom trenutku djelotvoran, nužno je da svi "kotačići" u njemu funkcioniraju kao u satnom mehanizmu. Ovdje, međutim, nije riječ o mehaničkim kotačićima, ovdje se radi o ljudima...
Oni za njega rade...
"Generalni tajniče, sretan vam 75. rođendan. Odlično se držite za te godine", obratili smo se u elegantnom bijelom salonu poljudske krasotice Anti Žaji. Ruku na srce, Hajduk je starac posebnoga kova. Hajduk je rijetko vitalni i mladalački nono, djedica u odličnoj formi, ime koje je vječito prkosilo godinama i burama, onim vremenskim i onim političkim...
Čovjek koji danas drži gotovo sve konce života jednog nogometnog velikana je tajnik kluba. I on će, usporedo s rijetkim dijamantnim pirom Hajduka, skromno proslaviti svoj srebrni nogometni rođendan. Žaja je u Hajduku, eto, punih 25 godina. I na početku jedna anegdotica:
Žaja već tri ljeta ne putuje s momčadi na europska gostovanja. Dok Bili biju nogometne bitke, on će sjesti u brodicu, usmjeriti je prema kanalu i uspaliti ribarsku strast.
"Što da vam kažem? Uživo sam prošao sve havarije u St. Etienneu, Eindhovenu, Bordeauxu, Londonu... i uvjerio samoga sebe da sam nepopravljivi 'pegula'. Lijepo sam kazao svojima da me više ne vode u Europu. Eto, lani sam napokon smogao hrabrosti da utakmicu protiv Metza promatram na televiziji. Kad su Francuzi poveli 2:0, prokleo sam sebe, plašeći se novog Bordeauxa. Srećom, prošli smo..."
Žaji istječe drugi mandat. Zanat je pekao u provjerenoj školi Gojka Škrbića, Tita Kirigina i njihovih ljudi, pa je sve završilo onako kako i mora biti - za Žaju će svatko prisegnuti da je jedan od najboljih rukovodećih administratora u nogometnom svijetu. Mi bismo dodali - za Europu ne znamo, ali za naše okvire sigurni smo da je tako.
"Što je za mene Hajduk? Reći ću vam jednostavno: za mene i svakog Dalmatinca on je simbol Dalmacije. Otac mi je bio hajdukovac, ja sam se rodio i mislim da ću umrijeti kao hajdukovac.
Ja dobro znam zašto je Hajduk postao veliko ime i zašto njegova moć ne kopni. Prvo, drži do svoje tradicije, u 75 godina nije izmijenio ni slovo svog imena, ni klupsku boju, ni duh tradicije. Oduvijek je imao izvanserijskih igrača i kvaliteta, a napose vrijednih rukovodilaca. Od sedamdesetih godina Hajduk samo jednom nije igrao u europskim kupovima i, najvažnije, što klub čini velikim, tu su najbolji i najvjerniji navijači."
Izašli smo iz mirne Žajine sobe u onu susjednu, vječno punu svijeta. Rekoše nam, također, da je Žaja desna ruka ažurne tajnice Katarine Weisner.
Krhka i nježna žena, najsposobnija tajnica prve lige. Ne zamjerite, mi bismo dodali i - najljepša.
"Zamislite što mi se dogodilo prije pet godina kada su me uzeli za tajnicu. Bilo je predsjedništvo kluba, a naredili mi da nikoga ne puštam u sobu. Držala sam se toga poput zakona, sve hrabro tjerala van, kad nakon pola sata dođe stariji čovjek i upita - gdje se održava sastanak? Nisam htjela ni čuti, pokazala sam mu izlazna vrata, a on se bogami nije dao. Tek kasnije mi rekoše da je to bio Ante Jurjević Baja.
Ajme, Gospe moja, mislila sam da će me istog časa baciti na ulicu. A prva utakmica moga tajnikovanja bila je ona poznata između Hajduka i Dinama u proljeće 1981. Izgubili smo (1:2), a mene je u ponedjeljak bilo strah doći na posao."
A Hajduk, što vam sada znači Hajduk?
"Čast, ponos; osjećam se privilegiranom što radim u Hajduku. Privikla sam se na ludo raspoloženje, na zanos poslije pobjede i tugu i mrkle poglede nakon neuspjeha..."
Telefoni ne sustaju, narod pita za proslavu, za ulaznice protiv reprezentacije Jugoslavije, za ozljede igrača. Katarina strpljivo diže slušalice, mirno odgovara na sve pozive. Bože, pomislili smo, koliko je živaca i samopouzdanja potrebno jednoj ženi da izdrži u tom svijetu namijenjenom isključivo muškim hirovima.
"Molim vas, moram pitati šefa za dozvolu da me slikate... Ante, mogu li... Može, sve je u redu - i nemojte napisati nešto da poslije viču na mene."
Nećemo, nego, vode li vas poneki put na putovanja?
"Ženama je ulaz zabranjen. Čak ni predsjednikovu ženu ne puštaju u autobus. Shvatila sam na vrijeme: nogomet je isključivo muška stvar. Žena u nogometu, to je 'pegula', baš kao i žena na brodu."
Dolje, na ulaznim vratima u Hajdukov hram, uvijek ćete nabasati na raspoloženog i nasmiješenog čovjeka koji će vam drage volje biti na raspolaganju. Stjepan Trogrlić, imoćanski Slavonac iz Nove Gradiške, sada je vozač u klubu slavljeniku.
Svi gosti, delegati, suci - svi "prolaze" kroz njegove šake. On ih dočekuje, vozi, brine se o svemu i svačemu. I još nešto, Stipan je upućen u sve male i velike tajne Hajduka. Ne treba posebno ni naglašavati, čuva ih kao oči u glavi:
"Ja imam imunitet, ništa ne pričam, samo slušam druge", smije se Stipan i nastavlja: "Je, je, dragi moj novinaru, svega se čovjek odrekne zbog Hajduka. Navikne se već i na ženina prigovaranja, ali ne mari... Znate li samo što mi smeta? Poslije treninga i utakmice momci se odmah razviju u strijelce, svatko ode na svoju stranu. U redu, kad se izgubi, tada ni ja ne želim nikoga vidjeti, ali se isto događa i kad se pobijedi. Ipak im to ne mogu zamjeriti, svi su oni dobri momci. Tko mi je najdraži? Gudelj, Vulić, Jerolimov, Deverić, Čelić... Kažem, svi su oni pravi dečki."
Fizioterapeut Dominico Sizgoreo ima 24 godine, dvije sezone putuje i brine se o prvoj momčadi. Nasljednik legendarnog barbe Solde i Danka Rožića:
"Godinama sam kao klinac trčao na svaki trening na Starom placu, samo da budem što bliže igračima. Hajduk je za mene bio pojam, nedodirljiva želja, ni u najljepšim dječačkim snovima nisam se nadao da ću jednog dana i ja biti tu. Što da vam kažem nego: kako je lijepo biti hajdukovac."
Ante, Katarina, Stipan, Dominico... i još stotine i tisuće drugih jesu Hajduk. Njih smo ovom svečarskom zgodom izdvojili slučajno, a možda i jer su kotačići u orkestru koji već sedam i pol desetljeća svira najljepšu nogometnu glazbu.
Oni za njega igraju
I dok bijelim hodnicima juri direktor stadiona Geza Šenauer oboružan papirima i spisima te držeći sve niti proslave pod nadzorom ("Ovako će nam biti sve do Waregema, dakle još punih mjesec dana!"), igrači svoj dio obaveze odrađuju na igralištu.
U ponedjeljak i utorak po dva treninga, u srijedu utakmica, u četvrtak, petak i subotu opet treninzi, teretana, razmišljanja o Waregemu.
Stanko Poklepović je zadovoljan.
"Proslava nam ni najmanje ne remeti ritam rada. Radimo pakleno. Eto, neki dan svi su odradili obaveze krajnje profesionalno, mislio sam trebat će im dobar odmor, kad Zlatko Vujović grune: 'Druže treneru, ja bih još!'"
Istog dana momci su morali premjestiti pomoćni gol na drugo mjesto. Svi su se složno primili posla, podigli su branku i odmah zapitali: "Gdje ste sada, novinari i fotoreporteri, tko to kaže da smo u svađi, da smo nejedinstveni?"
Jasno, osim treninga, igrači, oni najzapaženiji, imat će i dodatnih obaveza. Primanja u općini, polaganje vijenaca, svečana konferencija, svečana akademija u HNK neće proći bez braće Vujovića, Gudelja i Sliškovića.
Igrači doživljavaju proslavu na poseban način. Oni vam neće i ne žele reći: "Hajduk mi je sve, moja ljubav i mladost", neće posipati slatke i lažne frazetine - zarekli su se da će svoje osjećaje pokazati na igralištu. Prvenstvo, a posebno Waregem sada su u središtu svih njihovih razgovora.
"Dobro poznajem sve igrače", reći će Poklepović. "Njima ovih 75 godina mnogo znači, svatko u sebi razmišlja o tome, ali vam to neće pokazati riječima ili nekom drugom vanjskom manifestacijom, no vidim ih kako rade, kako se spremaju za proljeće.
I meni je Hajduk više značio kad sam bio mlađi. Hajduk mi je bio nešto što nisam mogao doseći, obožavao sam ga, kao i svaki drugi dalmatinski dječak, no čovjek sazrijeva i sada je Hajduk nešto sasvim drugo za mene. Osim ljubavi, Hajduk je posao koji radim, mjesto gdje osiguravam svoju egzistenciju. Napokon, ja sam ovdje zbog sebe i zbog Hajduka."
Poklepovićeve riječi ponovit će vam i drugi igrači. "Zbog sebe i zbog Hajduka!"
Vrlo je lijepo bilo jednom Zlatku Vujoviću ili Sliškoviću pročitati da su u izboru Slobodne Dalmacije izabrani u najjaču postavu Hajduka svih vremena. Opet, ponavljamo, i zbog sebe i zbog Hajduka.
Nitko nije imun na promjene što ih donosi vrijeme. Život se materijalizirao, sve se vrti oko dinara, pa tako valja shvatiti i malenu "prepirku" što se ovih dana vodila između igrača i uprave. Hoće li nagrada za prolaz u polufinale cijenjenog Kupa UEFA-e biti starih 30 ili 40 milijuna, navijaču i nije toliko bitno, onima što igraju očito jest, ali to ni najmanje ne može pokolebati pripadnost Hajdukovom pokretu.
Iz skupine brojnih omladinaca što žive na stadionu izdvojili smo visokog 17-godišnjaka Ivicu Benića. Momak je, kažu, perspektivan vratar, rodom iz Biograda na moru.
"Evo me već pet mjeseci u Hajduku. I ja, kao i cijela moja generacija maštamo o tome da jednog dana navučemo majicu prvog sastava."
Što te privlači, novac ili...?
"Ma kakav novac. Želim dokazati da ovdje nisam došao uzalud. Želio bih čitati svoje ime u novinama, želio bih da me prepoznaju na ulici. Jasno, i novac ide s tim, ali nikako nije u prvom planu."
Sigurni smo da su nekad tako razmišljali i Vujovići, i Gudelj, i Slišković...
Ive Jerolimov dolazi na stadion sat vremena prije treninga, Ivan Pudar žudi za povratkom, pa trenira i više nego što mu liječnici dozvoljavaju. Štef Deverić sigurno nije lagao godinama tvrdeći kako poslije Dinama jedino Hajduk može biti njegov novi klub.
I to je poštovanje prema Hajdukovom imenu.
A kada smo već kod Deverića, nedjeljna utakmica s Wackerom iz Innsbrucka bez dvojbi je nagovijestila povratak u velikom stilu. Štef ide opet poput vihora, zabija se u suparničke obrane poput klina, razbija ih na stotinu dijelova.
Štef i Zlatko, to je novi tandem trenera Poklepovića, duet s lijeve strane, novi Hajdukov adut u ovom 75. proljeću.
"Dobar si bio", bocka ga trener Poklepović. "Još malo pa ćeš juriti kao Zlatko, samo nemoj da te vidim kako pušiš."
Cigareta je, jasno, završila na podu.
"Mi smo izgubili mogućnost da u Jugoslaviji okusimo slast titule najboljih", govori Poklepović. "Sami smo za to krivi. Ovaj rođendan obilježit ćemo europskim igrama. Ne mora to baš biti ulazak u finale, ali Metz, Torino i Dnjepar naša su satisfakcija koja će ostati u sjećanju."