Svaka bajka treba negativ, a kome to stoji bolje od Reala?

DRUGI puta u tri godine Atletico i Cholo gube najprestižniju europsku nogometnu utakmicu od omraženog gradskog rivala. Drugi puta u tri godine, to se događa na bolan i dramatičan način. Atipično finale u kojem su obje ekipe s manje ili više uspjeha igrale nogomet karakterističan za suparnika otišlo je skroz do penala. Nakon njih, Real Madrid je po jedanaesti put postao europski nogometni vladar.

 

Problem Realove igre prema naprijed u pravilu je nekompatibilnost sredine terena i prednjeg trojca koji je izrazito moćan 1 na 1 u situacijama kada ima prostora, ali vrlo često statičan i odvojen od ostatka ekipe koji nastoji sitnijim vezom izaći u zadnju fazu napada. Ovdje smo vidjeli totalno drugačiji Real, što je efektno promijenilo tempo i izgled čitave utakmice. Postavljanje Casemira u srce vezne linije donosi im popriličnu stabilnost u defenzivnoj fazi igre, ali prema naprijed izgledaju lošije nego inače. S obzirom da mu je primarna zadaća braniti prostor iza Modrića i Kroosa, uvijek se pozicionira "ispod" njih, što znači da okupira zonu u kojoj bi se dva Realova playmakera trebala rotirati kako bi stigli do lopte i organizirali igru.

 

 

Uzevši u obzir to i Zidaneov strah od Atleticove kontre, Real je u svakom trenutku iza lopte imao barem 6 ili 7 igrača, što je značilo da će tražiti izlaz prema naprijed dugim loptama. I dok je često baš to grozan recept za kraljevski klub i rezultira time da se ekipa prepolovi po pola, mobilna igra Balea I Benzeme koji su se spuštali po loptu i međusobno si pomagali dala je sasvim drugačiju krvnu sliku. U prvih 10-ak minuta Real je njihovom suradnjom puta probio Atleticove linije i izašao u kontranapad. Posebno je bitna bila uloge Benzeme – francuski napadač naradio se kao rijetko kada dosad i u nekoliko navrata poslužio kao spojka, "desetka" koja zadržava loptu i stvara preduvjete za završnu fazu napada.

 

 

Sve to nije rezultiralo nekom naročitom dominacijom Reala – tek hrpa opasnih prekida, užasna Atleticova predstava na njima (izgubili su čak pet defenzivnih skokova na prekidima) i neregistriranje Ramosove pozicije kao zaleđa doveli su ih u prednost. I premda su izgledali kao bolja ekipa u tim trenucima, takvo stanje nije trajalo predugo.

 

 

Negdje nakon Ramosovog gola, izuzmemo li desetak minuta u kojem je Real spuštanjem Modrića i Kroosa nisko te širenjem zadnje linije uspijevao u dužim periodima sačuvati loptu i otupiti suparnički presing, Real se u potpunosti "atletizirao". Gotovo nestvarno zvuči podatak kako su Colchonerosi završili poluvrijeme s 63 % lopte u nogama, a talijanskom, pasivnom zonom, Zidane je podsjetio na zlatne dane Cara Ancelottija koji je na jednak način dočekao Bayern u prethodnom pohodu na titulu. Strategija je bila sasvim jasna – dočekati kontru koja bi dokrajčila suparnika, posebno imajući na umu probleme koje Atletico ima sa stvaranjem šansi na postavljenu obranu. I doista, činilo se kako gledamo madridski derbi u kojem su ekipe zamijenile dresove – igrači u bijelima strpljivo drže zonu i brane se, dok crveno-bijeli ne uspijevaju dugotrajnim napadima probiti suparničke linije i izgledaju sterilno. 

 

Jedini donekle smisleni mehanizam bio je povlačenje Kokea s lijevog krila na dodatnog veznog igrača u posjedu, što je omogućilo Felipe Luisu prostor uz čitavu liniju za operiranje. Ipak, Baleova radna etika bila je na perfektnom nivou i konzistentnim je vraćanjem u obranu, uz strpljivog Kroosa i Modrića koji su bili blizu svojih krila da pomognu u dupliranju bokova, uništio Cholove nade da će tu naći rupu.

 

 

Premda je odavao dojam pasivnosti koja je bila pretjerana, Real je do kraja poluvremena kontrolirao utakmicu.

 

 

Bilo je jasno i očito da Cholo mora nešto mijenjati. Ulazak Carrasca umjesto Fernandeza značio je prelazak na 4-3-3 umjesto dotadašnjih 4-3-3 i mnogo prirodniji odnos snaga u sredini terena gdje je Real sada izgubio višak. Zidaneovi puleni sve su češće gubili loptu, Atleticov presing sve je češće izgledao kompaktan kao inače i sve je to rezultiralo dodatnim Realovim povlačenjem. Dvije kritične točke, odnosno šanse Atletico je preživio – jednu nakon sjajne reakcije Oblaka, drugo nakon neviđene nonšalancije Ronalda koji je odigrao vjerojatno najlošiju seniorsku utakmicu u karijeri.

 

 

Koliko god je Atletico dobio na stabilnosti, toliko nije značajno profitirao u stvaranju šansi. Prednja trojka bila je troma, nenavikla stvarati prostor protiv tako duboko postavljenog suparnika i osjetila je kako je Barceloni i Bayernu bilo protiv njih. Linearne kretnje prednjeg trojca nisu im davale mnogo opcija u zadnjoj trećini terena, osim što su uvlačenjem prema sredini terena mogli otvoriti prostor uz liniju za svoje bekove – i baš je nakon jedne sjajne takve kombinacije i pao izjednačujući gol Carrasca koji je terorizirao Danila čitavih sat vremena. U dva ili tri navrata ova nomenklatura Reala pokazala je kako im to ipak nije komfor zona i kako se ne mogu s pretjeranom sigurnošću braniti tako dug period tako blizu Navasu bez kiksa. To je bilo to od 90 minuta nogometa – tek pokoji značajan detalj sa svake strane i kronično iscrpljujuća igra živaca i čekanja greške.

 

Još pola sata muke: Imaju li produžeci uopće smisla? 

 

U produžecima nismo vidjeli baš ništa, i opet se s pravom povlači argument koliko zapravo imaju smisla – nitko ne trenira za 120 minuta nogometa, niti se dobar nogomet u njima igra češće od statističke greške. Izgledalo je poput boksačkog meča dvaju suparnika koji čekaju kraj sudačku odluku uvjereni da su zadali dovoljno udaraca da glasovi prevagnu na njihovu stranu. Zidane je mijenjao prerano i riskirao s ozljedom, Simeone prekasno, ali učinak je bio vrlo sličan – vidno izmorene postave koje su čekale penale. I dočekali ih.

 

Trebalo bi dobrano posegnuti u almanahe da dođemo do susreta u kojem su serije penala izvedene tako dobro kao na San Siru. Izuzev Juanfrana koji je prebrzo pucao (a i položajem tijela otkrio svoju namjeru Navasu), svi ostali penali su bili blizu perfekcije. Oblak nije kriv apsolutno ništa - na jedina dva penala na koja se "trebao" baciti (Marcelo i Cristiano Ronaldo), to je i učinio. Ostalo je sve bila igra živaca protiv izvođača koji uzimaju spor zalet i gledaju ga cijelim putem, baš sa željom da on ranije odabere stranu.

 

Preciznost poslije tih vaganja bila je filigranska, i tu golman može obraniti nešto gotovo pa tek slučajno. Zadnji penal kojeg je izveo nevidljivi Ronaldo i time donio novu titulu Realu, proslavljajući ga skidanjem dresa, vjerojatno je najtipičniji ishod ikad. Govor tijela nije lagao, Atletico je bio više razočaran što je do penala uopće došlo, tek malo više. U igri u kojoj odlučuju milimetri, to je sasvim dovoljno.

 

Ovo zbilja nije vrijeme Romea i Julije, romantičnih priča u okvir kojih se Cholove gerilske postrojbe savršeno uklapaju. Teško je bilo ostati ravnodušan na očaj i suze Atleticovih simpatizera, kluba koji je u tako malo vremena postigao ono što se činilo tako nemogućim, a istovremeno klubu kojemu tako bolno fali "to" - klempo, sveti gral europskog nogometa.

 

Perspektiva za Atletico se ne mijenja mnogo - jedino je pitanje koliko taktičkih, strateških, transfernih i prije svega psihičkih kapaciteta Simeone ima da bajku krene graditi iznova. Cholo, koji je animirao publiku uz aut liniju gubeći hektolitre vode kroz znoj, ostao je korak do sna. Imaju li ratnici snage za još jednu velebnu turneju, na kojoj vječno završe kao predgrupa?

 

 

Nitko ne može poreći Real Madridu zasluženost osvajanja Lige prvaka. Premda su (neki dulje od drugih) Bayern, Barcelona, Atletico, pa donekle i Juventus izgledali puno bolje od kraljevskog kluba kroz čitav maraton koji je sinoć okončan, nijedan navedeni klub nije znao završiti priču. Sve promašaje i curenja iz koša madridski je div "iz odbojke" pospremio u mrežu, zabijajući "jeftine" koševe koji nisu ništa manje vrijedni od onih atraktivnijih. Baš nikoga u knock-out fazi nisu nadigrali, uključujući i grozni City. I Roma i Wolfsburg i Atletico i PSG u skupini su im mogli, a neki i trebali uzeti mjeru. Ali u doba stvaranja super-ekipa i prepoznatljivih trendova igre te apsolutnih dream teamova koji razaraju sve ispred sebe, lako je zaboraviti da za osvojiti nešto ne moraš nužno biti savršen – tek u datom trenutku spretniji i bolji od onoga tko je nasuprot tebe.