KAD JE američki sprinter Noah Lyles, svjetski prvak na 100 i 200 metara, zapalio društvene mreže opaskom o NBA momčadima koje se proglašavaju svjetskim prvacima nakon što osvoje šampionski prsten, košarkaška reprezentacija SAD-a tek je bila započela svoj put na Svjetskom prvenstvu na Filipinima.
"Svjetski prvaci čega, SAD-a?" Izjava je postala viralna tjedan dana kasnije kad su Amerikanci naletjeli na prvu ozbiljniju prepreku i izgubili od Litve, pa opet prošlog petka kad ih je u polufinalu zaustavila Njemačka i uskratila im pravo da se ove godine nazovu svjetskim prvacima. Dva dana kasnije više nisu imali pravo ni da se proglase prvacima Sjeverne Amerike nakon što su u utakmici za broncu izgubili od Kanade.
Recimo da je pobijedila nekakva kozmička pravda jer su reakcije NBA igrača i brojnih američkih navijača pokazale da ih ogromna većina zaista vjeruje da je NBA prvak ujedno i svjetski prvak jer je "NBA najbolja liga na svijetu i svi najbolji košarkaši iz cijelog svijeta igraju u njoj".
Nesposobni za raspoznavanje krušaka i jabuka, Amerikanci su imali priliku zaista postati svjetski prvaci, ali izgubili su čak tri od osam utakmica i vratili se kući bez medalje, kao četvrta reprezentacija svijeta i druga momčad vlastitoga kontinenta. Kao "viceprvak Sjeverne Amerike". Iako je i to titula koju treba zaslužiti u zasebnom natjecanju. A nisu učinili ni to jer su lani na AmeriCupu s momčadi sastavljenom od igrača iz Razvojne lige bili treći, iza Argentine i Brazila.
Svjetsko prvenstvo nije im vrijedno osvajanja
Nema nikakve dvojbe da je NBA prvak najjača klupska momčad svijeta, kao što nema nikakve dvojbe da je američka reprezentacija u najjačem sastavu favorit na bilo kojem natjecanju. Ali, takvu će momčad poslati samo na Olimpijske igre jer je to jedino međunarodno natjecanje koje istinski poštuju i smatraju vrijednim osvajanja.
I na ovom SP-u prioritet im je bio osigurati plasman u Pariz, što su uspjeli kao druga najbolja momčad američkih kontinenata. Čak ni fanove nije previše briga. Na društvenim mrežama više su ismijavali svoju reprezentaciju nego što su žalili za porazima.
No, i na prethodnom SP-u Amerikanci su ostali bez medalje, i to s još lošijim plasmanom. Iako su izgubili jednu utakmicu manje nego ove godine, bili su tek sedmi. Posljednji svjetski naslov osvojili su 2014., što znači da će proći barem 13 godina prije nego što dobiju priliku osvojiti sljedeći. I to ih mora barem malo boljeti.
Zato je njihov plan u Pariz iduće godine poslati sve najbolje što imaju kako bi barem nastavili olimpijsku dominaciju i pokazali ostatku svijeta, koji ih je itekako dostigao, da su i dalje nedodirljivi kad zaista požele takvi biti. Samo, postoji vrlo realna opasnost da se ni iz Pariza ne vrate kući sa zlatom, što bi bio ultimativni udarac njihovoj prepotenciji.
Dream Team i Redeem Team
Kad su 1988. u Seulu njihovi sveučilištarci izgubili u polufinalu od SSSR-a, Amerikanci su u Barcelonu odlučili poslati Dream Team, najjaču košarkašku momčad ikad okupljenu, koja se poigravala sa svim protivnicima. Najbolje je prošla Hrvatska, koja je u skupini izgubila 33, a u finalu 32 razlike.
U idućim izdanjima Olimpijskih igara nastavili su slati profesionalce, ali ne samu kremu, nego uglavnom mlađe, nadolazeće zvijezde. U Sydneyu 2000. tijesna pobjeda nad Litvom 85:83 u polufinalu bila je upozorenje za ono što će se dogoditi u Ateni četiri godine kasnije, kad su već u skupini izgubili dvije utakmice i u polufinalu ispali od Argentine.
Zato su za Peking 2008. oformili Redeem Team, ekipu iskupljenja, "drugu najjaču momčad ikad sastavljenu". I jedva pobijedili Španjolsku u finalu. Iako su nakon toga s više ili manje poteškoća osvojili i iduća tri olimpijska zlata, u Parizu bi taj niz mogao stati čak i ako ponovno pošalju apsolutno sve najbolje što imaju.
Zašto je ova selekcija podbacila?
Osnovni problem američke reprezentacije je voljnost najvećih zvijezda da igraju za nju. One i dalje veću vrijednost daju NBA prstenu nego bilo kakvoj medalji i nisu voljne žrtvovati veći dio ljeta predviđenog za rekuperaciju i pripreme za novu sezonu zbog natjecateljske košarke na skučenom terenu i po otežavajućim pravilima.
Jednom u četiri godine napravit će iznimku zbog Olimpijskih igara, ali to komplicira sastavljanje ekipe za Svjetsko prvenstvo jer se mnogi ne žele odazvati ako im nastup na SP-u nije garancija za mjesto u olimpijskom sastavu. A ako se za nastup na Igrama odluče najbolji, ovi koje su zamijenili osjećaju se odbačeno, a svi u njihovoj situaciji nemotivirano za odaziv idućom prilikom.
Samim time, izbornik Steve Kerr i njegov stožer nemaju priliku uspostaviti niti približan kontinuitet onom koji imaju najbolje reprezentacije, čije jezgre godinama igraju zajedno. "Ne znam kako bismo to ostvarili. Ako ćemo tražiti od istih 10 igrača da igraju svakog ljeta, mislim da to nije realno", priznao je Kerr.
Tako su na Filipine Amerikanci stigli s 12 igrača koji među sobom imaju ukupno četiri nastupa na All-Star utakmicama, jednako kao Luka Dončić, za kojim je tek pet sezona u NBA ligi. Ali i dalje je to bila selekcija koja bi po imenima i individualnom talentu trebala biti favorit.
Momčad puna vrsnih defenzivaca triput je primila 110 ili više poena
No, superiorni individualni talent pokazao se nedovoljnim za momčadsku igru koju zahtijeva košarka po međunarodnim pravilima. Manji teren smanjuje i vrijednost brzine i atletizma američkih igrača, a izostanak pravila o defenzivne tri sekunde otežava prodore pod koš, koji su većini tih igrača u NBA ligi glavni izvor zarade.
Kerr je želio povesti momčad koja može odgovoriti u oba smjera te je napunio roster vrhunskim defenzivcima. Pa opet, poveo je samo jednog pravog centra, mladog Walkera Kesslera koji je imao sporednu ulogu, a u polufinalnom porazu od Njemačke nije ni igrao.
Ni u jednom od tri poraza Amerikanci nisu kontrolirali skok niti su imali ikakvu zaštitu reketa, iako ju FIBA-ina pravila uvelike olakšavaju. Iako im je momčad bila puna vrhunskih obrambenih igrača, među kojima je i defenzivac godine Jaren Jackson Jr., američka selekcija nije ništa mogla obraniti protiv bilo kojeg ozbiljnog protivnika. U sva tri poraza primila je 110 ili više poena, zastrašujuće puno za utakmice od 40 minuta.
Napadački individualizam i poremećena hijerarhija
Napadački su, naizgled, stvari funkcionirale. Na šest od osam utakmica Amerikanci su dohvatili stotku, protiv Grčke ostali za poen kratki, samo su se protiv Crne Gore mučili i ostali na 85 poena. Ali sve se svodilo na individualnu moć, malo što na momčadsku igru, koju realno nije bilo ni lako uspostaviti u par tjedana među igračima koji nikad nisu igrali zajedno.
Zato je u američkom sastavu, kao što je i u NBA momčadima, bilo nužno uspostaviti hijerarhiju. Brandon Ingram je, recimo, zamišljen kao prva ili druga napadačka opcija, no Anthony Edwards na sebe je preuzeo ulogu alfa mužjaka, a Ingram se u podređenoj nije snašao. Iako su prvenstveno Austin Reaves i Mikal Bridges imali svojih trenutaka, bek Minnesote jedini se pokazao kao ekstraklasa u američkoj momčadi, ali opet ne takva da prelomi utakmicu.
Opći je dojam da niti jedan od ovih 12 igrača nije zaslužio da se nađe i na olimpijskom rosteru iduće godine. Možda Edwards, ali pitanje je koliko bi bio koristan u podređenoj ulozi jer najviše prostora za pojačavanje Amerikanci imaju baš na njegovoj poziciji.
Tko će igrati u Parizu?
Najveće američke NBA zvijezde i dalje su LeBron James, Kevin Durant i Stephen Curry, koji zajedno imaju debelo preko 100 godina i nije realno da će se pojaviti u Parizu, baš kao ni Damian Lillard, Jimmy Butler, Kawhi Leonard i Paul George. Kyrie Irving, James Harden i Russell Westbrook igrači su koje je teško zamisliti u međunarodnoj košarci.
Nije realan scenarij prema kojem će se više od jedne ili dvije od ovih 10 superzvijezda naći na popisu putnika za Pariz. Tko je onda sljedeći na redu?
Prije svih Jayson Tatum, Jaylen Brown i Donovan Mitchell, trojac koji je nosio američku reprezentaciju prije četiri godine u Kini. Tatumu su se 2021. u Tokiju pridružili Devin Booker, Zach LaVine i iskusni Jrue Holiday. Osim Holidaya, sve su to igrači koji moraju imati loptu u rukama da bi bili učinkoviti, baš kao i Edwards.
Svima je njima zajedničko još nešto - radi se redom o vanjskim igračima. Amerikanci gotovo pa nemaju vrhunskog centra. U većini NBA momčadi tu poziciju zauzima stranac. Anthony Davis apsolutno je najveća vrijednost među njima, no njegovo prekrhko zdravstveno stanje lako bi moglo biti prevelika prepreka da se odazove.
Bam Adebayo igrao je u Tokiju i glavni je kandidat da bude starter i u Parizu, a osim njega, najjače su opcije Jarrett Allen i Myles Turner, koji je igrao u Kini 2019. Osim njih, Kessler je zaista najbolja centarska opcija.
Zato se Amerikanci nadaju da će učiniti ono što su već odavno učinile mnoge reprezentacije - pozvati naturaliziranog igrača. Aktualni MVP NBA lige Joel Embiid rođeni je Kamerunac, koji kao takav nikad ne bi vidio Olimpijske igre, pa je lani uzeo čak dva državljanstva - francusko i američko.
I dok domaćini Igara pod košem imaju Rudyja Goberta i mladog Victora Wembanyamu, Amerikancima bi Embiid zaista bio veliko pojačanje, možda čak i karika koja nedostaje u pohodu na novo zlato.
Hoće li uopće biti favoriti ako i dođu u najjačem sastavu?
Ali, čak i ako okupe vrhunsku selekciju, Amerikanci se neće moći prošetati do zlata, kao što je učinio Dream Team 1992. Ostatak svijeta opasniji je nego ikad, europskim velesilama posljednjih su se godina priključile Kanada i Australija, koje i same mogu sastaviti gotovo cijeli roster od NBA igrača.
I prije dvije godine u Tokiju SAD je u grupnoj fazi izgubio od Francuske, pa joj jedva uspio uzvratiti u finalu. Litva je Amerikance pobjeđivala češće nego itko, sad su se protiv njih osladili i Nijemci, Srbija će s Nikolom Jokićem, Vasilijem Micićem i ostalim asovima biti još opasnija, Španjolska i Francuska odavno im igraju ravnopravno, a tko zna za kakva će čuda biti spreman Luka Dončić ako u idućih godinu dana emocionalno odraste.
Amerikanci više nisu nedodirljiva velesila na reprezentativnoj razini, a na klupskoj nema natjecanja na kojem bi to dokazali. Imaju svoje NBA prvake, kojima tepaju da su svjetski prvaci jer su u teoriji najbolji na svijetu. U teoriji su najbolji i kao reprezentacija, ali praksa sve češće pokazuje suprotno.