NAKON četiri godine sam ponovno počeo igrati notorni League of Legends. U trenutku kada MOBA više nije najpopularniji žanr u industriji, kada izlazi hrpa odličnih single player i multiplayer igara, ja sam se vratio staroj ovisnosti.
>Nova hit igra i dalje ruši rekorde: 50 milijuna igrača u prvih mjesec dana
League of Legends je i dalje jedna od najpopularnijih PC igara današnjice. Podosta drugačija otkad sam je posljednji put igrao, ali opet nekako poznata, što zbog profesionalnih mečeva koje pratim, a što zbog starih navika. Nije mi bio problem poloviti nove stvari u igri, tek one heroje koji se igraju rjeđe pa nisam siguran što točno rade, kao Illaoi na topu.
Ja se i dalje uglavnom oslanjam na igranje meni poznatih heroja, kako sam nekad davno grindao taj ladder i solo queue, znam odigrati barem jednog ili dva heroja na svakoj poziciji. Ili sam znao. Ezreal na botu je ionako odličan, Lee Sin u džungli, dok na topu igram Renektona, Vladimira ili Kennena. Sve su to heroji koji se nisu značajnije mijenjali, čak ni Vlad kojem treća čarolija funkcionira nešto drugačije.
Nemojte me krivo shvatiti, postoji i hrpa drugih noviteta, načina kako se otvaraju novi heroji, skinovi, ali iskreno, to me uopće ne zanima. Nikada nisam kune potrošio na League of Legends, a skinove koje imam sam ili dobio (hvala ti, Marko), ili sam ih otključao kroz razne promocije ili nagrade. To ne utječe na samu igru, a samim time previše ni na mene.
Iako sam potpuno svjestan toksičnih igrača u LoL-u, a i danas ih ponekad srećem u svojim mečevima, situacija nije loša koliko sam očekivao. Naravno, naleti tu i tamo netko tko jednostavno ima loš dan ili potrebu pokvariti game svima drugima, ali to mi se događa rijetko. Ne odlaze AFK, a kada se to dogodi, obično se radi o problemima s internetom. Da, igram na serveru EUNE.
Nije se samo igra promijenila, promijenio sam se i ja. Kada igram sam, obično pozdravim suigrače na početku meča, provjerim trebaju li moju pomoć ili mogu lagano ići na svoju stranu mape. S igračima protivničkog tima uopće ne razgovaram, njihove poruke i ne vidim. Kada netko u mojoj ekipi počne s provokacijama ili žaljenjem, pokušam mu objasniti da se smiri i da igra dalje. Pričamo o League of Legendsu i ja se ponekad naživciram. Onda nakon partije napravim pauzu ili prestanem igrati.
Znam što i kako trebam raditi da bih postao bolji, ali i dalje radim pogreške. Nekad me pobijedi bolji igrač, nekad moje neznanje, a nekad bolje koordinirana protivnička ekipa. Tako je to u gamingu i to je sasvim u redu. Nisam zagrižen kao nekad, ne želim sutra biti najbolji igrač na svijetu, ali i dalje me taj League of Legends zabavlja i predstavlja mi izazov. Meni je to najvažnije. To je jedan od razloga zašto sam ponovno upalio igru od koje su mnogi već digli ruke.
Gledajući League of Legends European Championship i kako G2 Esports gazi u prvom dijelu sezone, vidio sam kako se zabavljaju. Igra se činila poprilično balansirana, ali bojao sam se novih stvari u igri. Hoću li previše zaostajati jer ne znam heroje i predmete? Kako funkcioniraju rune i ostale stvari? Onda sam jednostavno odlučio početi igrati. Želio sam se zabavljati kao i oni. Upalio sam igru, uzeo sam Caitlyn na botu i počeo igrati.
Nekako smo se vratili jedan po jedan, i evo već nas troje ponovno igra, a polako se vraća i četvrti. Ista ona ekipa s kojom sam prije svih tih godina proveo bezbroj sati igrajući League of Legends. Nisam jedan od onih igrača koji polude za svakom novom igrom koja izađe, ali volim isprobavati nove stvari. Na kraju se ipak vraćam istim starim igrama.
Kada vidim kakve probleme imaju nove multiplayer igre, koliko su dobro ili loše optimizirane za PC, kolika je razlika između 144 i 60 FPS-a, kakvi su im serveri, naučim cijeniti i ono što Riot Games i League of Legends rade dobro. Doduše, nakon svih tih godina o pozadinskoj priči igre znam gotovo ništa, ali meni to ionako u takvim igrama nikad i nije bilo važno. Zabava i izazovi, zar ne?