PRIJE nego što sud u Mađarskoj ovoga petka donese prvostupanjsku presudu, s jednom stvari moramo se unaprijed pomiriti: Radimir Čačić neće biti ništa bolji ministar ako bude oslobođen, niti će biti išta lošiji ako ga se proglasi krivim.
Što se njega tiče, on je svoje odavno napravio.
Prouzročio je smrt dvoje ljudi, s tom hipotekom (ljudskom i političkom) ipak odlučio nastaviti s politikom, izaći na izbore, tražiti i dobiti glas od građana, ući u Vladu, predstavljati se kao njezin Prvi potpredsjednik (a zapravo drugi predsjednik), a onda svoj ostanak na vlasti uvjetovati vrstom presude.
Kome je žao Čačića?
Nije vozio pijan, možda nije čak ni vozio prebrzo, nije bježao, nije skrivao nesreću, niti je izbjegavao suđenje. Priznao je odgovornost, ali ne i krivnju. Nema sumnje da bi većina ljudi pokazivala razumijevanje za ono što mu se dogodilo, samo kad bi se radilo o nekom drugom, a ne o omraženom potpredsjedniku Vlade.
Međutim, što se rasprava više zahuktava, a presuda bliži, Čačićevu poziciju otežava upravo onaj tko se hvali da mu najviše pomaže - Zoran Milanović.
Etički neutralno ubojstvo
Gotovo svakim svojim komentarom u vezi nesreće izaziva nervozu, kritike i ljutnju javnosti: od toga da su Mađari sami bili krivi jer nisu bili vezani kad se Čačić straga zabio u njih, preko tvrdnje da je ta nesreća "etički neutralna", pa sve do toga da "sudbina Vlade ne može ovisiti o jednom sudskom službeniku u Kapošvaru".
Tako dvojica čelnika koalicije međusobno izigravaju gromobrane: Čačić privlači na sebe ljutnju građana zbog politike Vlade, a Milanović privlači reakcije u vezi Čačićeve presude.
Milanović gori od Čačića
Upravo zbog toga, cijela ova saga ima sve manje veze s osobom kojoj se sudi, a sve više s premijerom koji ga brani: on je taj koji je sa Čačićem izašao na izbore, on ga je postavio u Vladu, on je taj koji ga opravdava na sve moguće načine, čak i one najgore - porukama o nepoštivanju suda i iznimno suspektnim ocjenama o moralu i etici.
Kao što sutkinja drži u svojim rukama Čačićevu životnu sudbinu, tako Milanović drži njegovu političku sudbinu. I ono najvažnije, preuzima na sebe odgovornost.
Ovoga tjedna premijer je otišao toliko daleko da je poručio kako se neće obazirati na presudu mađarskog suda, već će zadržati Čačića u Vladi čak i ako bude uvjetno osuđen.
Dakle, čak i ako bude proglašen krivim.
Ovo je, dakle, vrlo specifična situacija.
Što muči Zorana Milanovića
Nakon političara koji su namjerno krali, namjerno varali i namjerno uništavali, sad imamo problema s jednim koji je slučajno ubio. I to nas neizmjerno muči.
A što je najgore, muči i premijera Milanovića.
Ne muči ga što je stao iza čovjeka koji je skrivio smrt dvoje ljudi, tvrdeći kako je to njegova osobna stvar. Ne muči ga ni što riskira da u Vladi zadrži čovjeka koji će eventualno biti uvjetno osuđen za ubojstvo, objašnjavajući kako je riječ o nesreći.
Muči ga kako da sve to opravda u javnosti. Kako da to obrani pred svojim, ako već ne pred tuđim biračima.
Pritisak dugmeta
Pa onda u izjavama omalovažava "sudsku službenicu u Kapošvaru", važnost svoje Vlade pretpostavlja njezinoj presudi, a za vladavinu prava kaže da to "nije pritisak dugmeta", već "razgovor".
Veoma poučna ocjena diplomiranog pravnika.
Nakon svega toga, čak i Čačićev grijeh pada u drugi plan. Nije više njegova nesreća hipoteka za ovu Vladu, već su to Milanovićeve ocjene. Premijer je spreman potrošiti sav svoj politički kredibilitet kako bi opravdao nešto što u prethodnim navratima nije opravdavao: ne samo da u Vladi sjedi osoba s dva života na duši - jer ako s tim može živjeti Čačić, onda može i Milanović - već da u njoj sjedi pravomoćno osuđena osoba.
Zašto je tako ovisan o Čačiću?
Je li Milanović baš toliko odan svom prijatelju Čačiću ili pak ne može ni zamisliti da njegova Vlada ostane bez ministra na kojeg se polažu tolike nade?
Drugim riječima, je li Čačić stvarno vrijedan toga da predsjednik Vlade i lider koalicije kompromitira principe i zdrav razum kako bi obranio ono što se ne može obraniti?
Probajmo zamisliti kakve bi reakcije bile da se sve ovo odvija u režiji HDZ-a.
Ovako, ministar uvjetuje svoj ostanak u Vladi sudskom presudom, a premijer odlazi korak dalje i kaže da se neće obazirati na presudu. U jednom trenutku pozivaju se na norme, a u drugom ih žrtvuju radi vlastitih interesa.
Čačić je svoje već napravio
Zato cijela ova priča ima sve manje veze sa Čačićem, on je svoje već napravio. Odnosno, nije napravio onda kad je mogao: odstupio na manje istaknutu dužnost ili se u potpunosti povukao iz politike.
Zbog sebe, ali i zbog svoje stranke i koalicije.
Sada je, pak, sve na premijeru Milanoviću. Na njemu je odluka hoće li ministra ispratiti u zatvor ili će postati političkim zarobljenikom njegove presude.
Ostale komentare autora pročitajte ovdje