Dokad ćemo biti letargični?

Foto: Hina

NEKI su progresivno usmjereni komentatori u svojim pred- i postreferendumskim osvrtima istakli da podjela do koje je došlo zbog referenduma nije toliko bitna i da je bolje se jasno vidi na čemu smo.

Tako Boris Buden kaže: "Ali jedna je stvar jako dobra: Hrvatska je pukla, Hrvatska se raspala i u Hrvatskoj je došlo do jednog generalnog konflikta, to je otvorena rana koja se više ne da zaliječiti i to je ono što je najpozitivnije". Marinko Čulić pak tvrdi: "U svakom slučaju, kuknjava koja se sada čuje iz poljuljanih redova antiklerikalističkih udruga, vlasti i medija da se Hrvatska 'tragično' podijelila oko definicije braka, uopće ne stoji. Naprotiv, puno je bolje da se ovako podijelila, kako bi se točno znalo tko kako stoji s pitanjem manjina, jer je sada na redu puno krupniji zalogaj oko mogućeg suspendiranja ćirilice, nego da nas se vabi u neko novo hrvatsko jedinstvo, koje je još gore od ovoga što imamo".

Iako se takvo mišljenje ne može u potpunosti odbaciti, pogotovo ako oni koji zdvajaju zbog rečene podijeljenosti pritom misle na nekakvo metafizičko organsko jedinstvo čitavog "naroda" (od radnikâ, seljakâ i nezaposlenih do tajkunâ i političarâ), ono ipak ne zadovoljava u potpunosti. Kao što su primijetili neki drugi komentatori (Boris Postnikov), zaboravlja se da je isti taj narod, koji liberalni elitisti (da budemo jasni, tu se ne misli na autore prethodno spomenute) sada pljuju zbog "zaostalosti", prije svega tri godine s vrlo sličnim brojem potpisâ podupro i sindikalni referendum protiv štetnog novog zakona o radu.

Inicijative kao što je ova koju je pokrenula klerofašistička obiteljaška falanga nisu tek proces kojim se dolazi do čistog izlistavanja statistike unaprijed određenih nepromjenjivih političkih pozicija

Referendumski rezultati se nikako ne mogu promatrati kao puko fatalističko prebrojavanje realno postojećih reakcionarnih i s druge strane progresivnih glasova. Naime, inicijative kao što je ova koju je pokrenula klerofašistička obiteljaška falanga nisu tek proces kojim se dolazi do čistog izlistavanja statistike unaprijed određenih nepromjenjivih političkih pozicija. Takve inicijative ne služe samo pukoj registraciji već postojećih nazadnih tendencija, nego te tendencije potenciraju i raspiruju, koristeći krizu kapitalizma kao katalizator i samim time slabeći potencijalne progresivne inicijative koje su se mogle razviti i za sebe pridobiti možda i velik dio onih koji su se sada našli na drugoj strani. Umjesto da se takve negativne tendencije sudjelovanjem u progresivnim inicijativama (npr. najavljenom sindikalnom skupljanju potpisâ protiv monetizacije autocestâ i eventualno privatizacije općenito) smanjuju i neutraliziraju, one se ovako radikaliziraju i uvećavaju.

Posve je jasno da se nazadne tendencije u određenim slojevima društva ne može otpisati tek kao automatsku posljedicu ekonomske krize. One realno postoje, tu su već dugo vremena i sasvim sigurno ne bi u potpunosti same od sebe nestale sve i da se odjednom nađemo u savršenom društvu u kojem ekonomija besprijekorno funkcionira na korist svih. No nedvojbeno je da u trenucima krize dolazi do prilike da se takve negativne tendencije razbuktaju, prošire i dovedu do ekstrema.

Jasno je da se ne može, kako bi htjeli mnogi desni komentatori, imati i ovce i novce pa da se istodobno javljaju inicijative kao što su ona obiteljaška i čekićarska, ali da istodobno "ne sramotimo domovinu vani" i "ne pretjerujemo" usporedbama s Njemačkom u 1930-ima i posezanjem za "preoštrim" formulacijama kao što je fašizam. Treba reći popu pop i ne bježati od onoga što je jasno kao dan, ali, s druge strane, treba paziti i da se ne upadne u liberalnoelitističke osude odozgo koje će sve ZAovce proglasiti zaostalim fašistima, kojima su takvi stavovi u krvi i jednostavno se ne mogu promijeniti. Među onima koji su glasali "za" ima zasigurno i mnogo onih koji su svoj bijes zbog čitave političko-ekonomske situacije usmjerili na krivo mjesto, onih koji su glasali "za brak", onih koji su glasali protiv liberalne elite na vlasti koja očito ne radi u njihovom interesu, onih koji jednostavno nisu nikad imali priliku upoznati nijednu homoseksualnu osobu...

(Ekstremna) desnica je aktivna i grupira se

No neke su stvari ipak jasne. (Ekstremna) desnica je aktivna i grupira se. S druge strane, ljevica (pri čemu ne mislimo na parlamentarnu "ljevicu" na vlasti, nego na onu antisistemsku koja bi po nekoj logici morala jačati u vrijeme krize kapitalizma iako to često nije tako) priča po medijima i analizira, ali osim svojih sitnih pojedinačnih projekata nema ni ideje, a izgleda ni snage i volje, suprotstaviti se naletu falange zdesna.

Istinabog, itekako stoji opažanje da je lako obiteljašima skupiti glasove kad iza njih stoji Crkva koja ima parâ (jer joj ih mi dajemo) i koja lako može financirati što god hoće. S druge strane, neku inicijativu koja bi išla protiv interesâ onih na vrhu (bez obzira je li to krupni kapital, HDZ, SDP/HNS ili Crkva) sigurno neće financirati nitko tko ima parâ ‒ jer lovu imaju oni koji su nam je ukrali i rado bi iste i zadržali (a ukrali su je, usput budi rečeno, u "pljački stoljeća" u 1990-ima, kako je to jučer bezobrazno i cinično u Saboru rekao jedan SDP-ovac, koristeći to kao puki kliše u politikantskom prepucavanju s HDZ-om i ne napominjući da je njegov SDP u tome HDZ-ov ortak, koji nikada nije napravio ništa kako bi pljačkaše kaznio, a opljačkano vratio, nego je dapače u pljački sudjelovao kad god je mogao, tj. kad god je bio na vlasti). A bez parâ nema ni muzike. Osim ako se ne organizira ogroman broj ljudi, što nije baš tričarija i što trenutno, čini se, nije na pomolu. No tko zna, možda recentni događaji naposljetku trgnu iz letargije i onaj progresivniji dio društva.