NEKIDAN su državni inspektori opet ulovili ilegalne proizvođače i trgovce duhanom, pa iz medija dreče senzacionalistički naslovi koji se diče tim uspjehom: Policija u zagrebačkoj Dubravi zaplijenila čak 8 tona duhana, oštetili državu za 3,6 mil. Kn. "Dvije su osobe privedene nakon završetka istrage kojom je kod njih otkriveno gotovo osam tona duhana namijenjenog crnom tržištu čime je država oštećena za čak 3,6 milijuna kuna." – pojašnjava nam majka država, odnosno PU Zagrebačka, a mediji to uglavnom prenose bez posebne ograde, ili čak dodavajući i svoje vlastito likovanje na ono policijsko.
Ulovljeni kriminalci, to uvijek tako dobro zvuči, čak i kada se dalje u tekstu otkriva detalj da je jedan od dva "zločinca" u ovom konkretnom slučaju 86-godišnji starac.
Država je bog i batina, najjači diler opijata
Ovakve se policijske operacije, pa i vijesti o njima, ponavljaju svako toliko – padaju proizvođači duhana, ponekad "ilegalni" trgovci rakijom kućne proizvodnje, i tome slično.
Ja međutim, imam problem s time kako se ove operacije predstavljaju, pa i s matematikom koja ih prati. Osnovna ideja iza svega je da je država jača od svega, država je bog i batina, vlasnik, nadzornik i posjednik, jedini legalni distributer svega što itko igdje na njenom teritoriju proizvede.
Država je pritom i monopolist sile – jedina ima policiju i vojsku s ovlastima da maltretira koga poželi. Uzmeš šljive iz svog šljivika, pečeš ih u svom kotlu, ali ako nastalu rakiju misliš prodavati po selu ili piti unutar obitelji – kriminalac si, i nanosiš štetu koja se redovito mjeri milijunima kuna (o samoj matematici malo niže u tekstu).
Pogledajmo stvar iz drugačijeg kuta. Država je svjesna da su duhanski ovisnici uglavnom baš to – ovisnici. Kako duhan "samo" skraćuje život, ali ne čini ljude opasnima sam po sebi (čak štoviše, nikotin smiruje), država odlučuje udovoljiti ovisnicima, ali samo ako uzimaju od nje, države, ovjereni duhan i za to plaćaju bolesno skup namet zvan trošarina, ali možemo ga zvati i bilo kako drugačije. Najtočniji naziv bio bi reketarina. Država je u principu diler opijata.
Pokušate li sami proizvesti opijat i dilati ga svojim privatnim kanalima – jači diler, država, navalit će na vas snagom sile, nad kojom ima monopol, i uništiti vas i brutalno kazniti. Hm, gdje je tu bitna razlika između ponašanja dilerskih bandi kakvo gledamo u filmovima? Dileri u filmovima voze Audije stečene svojom nasilnom rabotom. Kada država nastupa kao diler, lovu od "dilarine", koju zove trošarina – ulaže u kupnju Audija za svoje "dužnosnike".
Bitnije razlike nema, osim što svaki diler za novac koji zaradi nosi glavu u torbi i riskira odmazdu svaki dan, dok državni dileri ne snose odgovornost čak niti za osnovni banalni dnevni posao kojeg, tobože, obavljaju.
I dok za dilere javnost traži najsurovije kazne, kada država nastupa kao diler – odjednom je sve u redu i svi se radujemo "uspjesima" jače dilerske bande, odnosno države. Lik koji se usudio narezivati duhan u svojoj garaži, bit će surovo kažnjen, oštetio je drugu dilersku bandu za "3,6 milijuna kuna".
Država uzima 40-ak puta više nego što duhan košta
Inače, stvari vam s duhanom stoje ovako – cijena kile suhog duhana za uzgajivača je oko 12 kuna, a država na tu kilu duhana uzima 450 kuna trošarine, bez PDV-a i ostalih nameta. Znači, 40-ak puta više.
Je li vam sad jasnije zašto je 86-godišnji djed opasan kriminalac ako vam duhan pokuša prodati izravno, i bez državnog pečata? Je li vam jasno koliko bi državnih uhljeba ostalo bez svojih pogodnosti i beriva, da više poduzetnih djedova krene zaobilaziti državno maltretiranje? "Država ne vidi razlog zašto bi siromašni građani kupovali jeftini duhan kad ona sama bez imalo truda na njemu može zaraditi nekoliko desetaka puta više nego seljak koji ga je uzgojio." – citat iz nečijeg komentara na Facebooku.
Smeta me i matematika koja prati ovakve vijesti. Kako se došlo do 3,6 milijuna kuna koje je netko oteo jadnoj državi u ovom slučaju? Pa, uzela se količina duhana, pomnožila s tržišnom cijenom i na to dodala trošarina koju bi država otela – pušačima – da je taj duhan umjesto na ulici izdilan u legalnoj dilerskoj mreži države. Ali, čitava ideja crnog tržišta je u tome da potrošač ne mora platiti punu, reketarsku, državnu cijenu, već neku nižu! Korisnici koji se duhanom opskrbljuju kod djeda s rezalicom nemaju ni novca da plate trošarinu. Tih 3,6 milijuna kuna ne postoji, neće postojati i nikad nije ni postojalo. To je zamišljenih 3,6 milijuna kuna otetih iz džepova siromašnih potrošača (ovisnika) koje bi oni nekako trebali stvoriti ili izmaštati, kada bi duhan kupovali od države. Ali oni ih nemaju, taj novac ne postoji, iako se uhljebima negdje cakle oči dok zamišljaju koliko bi si Audija, avio karata poslovne klase, skupog namještaja ili njemačkih panzer-haubica od toga mogli kupiti.
Inače, slične kritike godinama sam upućivao i udruženjima za legalni softver u svom, informatičkom sektoru. Nekad su redovito govorili o "štetama od softverskih pirata u iznosu od (recimo) 10 milijuna kuna". Kako su dolazili do tih cifri? Pa valjda tako da bi uzeli broj zaplijenjenih DVD-a s ilegalnim Windowsima ili Adobe Illustratorom na Trešnjevačkom placu, i pomnožili s cijenom tog softvera u dućanu. Rezultat je naravno bila neka astronomska cifra, ali i bez ikakve veze s realnošću. Pa korisnici ilegalnog softvera i koriste ga samo zato jer je ilegalan, dostupan i jeftin ili besplatan! Da ne mogu koristiti piratizirani Illustrator, koristili bi neki freeware, ili ne bi koristili ništa. I sigurno pirat koji je besplatno iskopirao 20 CD-a s Windowsima za prodaju u kvartu, ne bi svaki platio XY kuna (platio je samo zanemarivo nisku cijenu praznog medija). Vremenom su unutar softverske industrije ovakve bizarne izračune svi napustili, za što si pripisujem dio zasluga.
Trošarina je čisti reket - dilerska marža
S trošarinama i procjenom neke štete na 3,6 milijuna kuna stvar je zapravo još smješnija. Trošarine nisu nikakav stvaran, tržišni element, kao što je cijena legalnih Windowsa u trgovini informatičke opreme. Riječ je o nametu određenom posve odokativno, da država korisnicima neke robe uzme novac. Čisti reket, ili dilerska "marža". Određena je potpuno odoka, i baš zbog toga ih razni Linići dižu i spuštaju (čitaj: dižu) kad im se hoće. Za dizanje trošarina, kao i za dizanje PDV-a, recimo – ne treba izlazak na referendum, iako su to pitanja koja se tiču daleko većeg broja ljudi od gay brakova. Nema nikakvog razloga zašto je trošarina na zaplijenjeni duhan iznosa 3,6 milijuna kuna, neki državni mudroser može bez problema reći da od sada ta trošarina iznosi 5 kuna, 2 milijuna ili 85 milijardi kuna, pa se pohvaliti još većim "uspjesima" policije. Ta trošarina ionako ne postoji kao stvaran novac.
Ne zagovaram piratstvo i krađu. Softver je konkretan i skup visokotehnološki proizvod, na kome netko radi, i zaslužuje biti pošteno plaćen. I za duhan netko treba biti plaćen, makar u pitanju bio otrov. Doduše, ako mene pitate taj koji treba biti plaćen je prije uzgajivač duhana nego neki od uhljeba na državnoj sisi. Dok većina javnosti ne bude mislila tako nećemo naprijed, a vi slobodno likujte nad hapšenjem 86-godišnjeg krimosa i njegovog osamnaest milijardi nečega skupog duhana, kojim je "oštetio državu".
PS. Autor ovog teksta nije pušač, niti je ikad bio, ali brani svačiju slobodu na izbor opijata ili otrova po vlastitom ukusu, sve dok time ne smeta drugima, i svačije pravo da odabrani opijat plati po realnoj cijeni koja će ići proizvođaču a ne reketaru i ucjenjivaču. Sloboda svakome, ucjene i teror nikome!