Foto: Anita Bukljaš/Index
JUČER je predsjednik Vlade, Zoran Milanović, na Sajmu poslova na Sveučilišnom kampusu na riječkom Trsatu rekao među ostalim: "Nezaposlenost je elementarna nepogoda pa čak i pitanje nacionalne sigurnosti."
Moramo našeg dragog premijera podsjetiti kako nezaposlenost nije elementarna nepogoda. Ovo drugo, ono pitanje nacionalne sigurnosti, premijer je nažalost u pravu.
Nezaposlenost jest u ovom obliku i ovoga trajanja pitanje nacionalne sigurnosti – jer doslovno urušava institucije države. Osim toga, rađa ekstreme. Čovjek koji radi svojih 8 sati, nakon što dođe kući ima vremena za pojesti nešto, provesti vrijeme s djecom ili prijateljima, ponekad i nešto pročitati ili otići na kakav tečaj, školovanje ili u ribičiju – uglavnom živjeti svoj život. Čovjek koji je bez posla, pa onda i bez novca, osjeti se izigranim i beskorisnim, s vremenom i psihički "padne", a dio takvih ljudi slamku spasa počne nalaziti u ekstremima – lijevim ili desnim. Izlazi na ulice, no u očaju i bijesu dio takvih ljudi iziđe iz okvira legalnog prosvjeda.
Nezaposlenost, dugotrajna, bez nade, rađa nasilje. U konačnici, dovodi do razbijenih prozora i krvavih glava. Nikada i ni u kom slučaju ne smije se podcijeniti gladnog i nezaposlenog čovjeka i granice njegovog razumskog ponašanja. Rad stvara čovjeka. Nerad i neimaština od čovjeka izvlače ono najgore. I nikada to ne smijemo zaboraviti. Nezaposlenost u omjeru u kojoj je imamo je zlo. Opasno zlo koje može postati samo još gore.
Rokove znamo, već iz povijesti: nakon 5-6 godina krize i velike nezaposlenost počinu rasti ekstremi, nakon točno 10 godina krize ekstremi, lijevi ili desni, počnu voditi. Dakle, Hrvatskoj je ostalo još 3-4 godine da bitno promijeni stvari, inače će zavladati očaj koji će srozati državu na razinu u kojoj normalan čovjek ne bi želio živjeti.
Elementarna nepogoda – kao bijeg od odgovornosti
Međutim, nezaposlenost nikako nije "elementarna nepogoda". Elementarna nepogoda smatra se iznenadna velika nesreća koja prekida normalno odvijanje života, uzrokuje žrtve, štetu većeg opsega na imovini, infrastrukturi i okolišu, u mjeri koja prelazi normalnu sposobnost zajednice da ih sama otkloni bez pomoći.
Zadnja elementarna nepogoda su bile poplave prošle godine – no srećom bile su opsega kojega se Hrvatska mogla uhvatiti u koštac. Ja se neke druge velike elementarne nepogode ne sjećam – najveća je bila rat, ali ove godine slavimo punih 20 godina od Oluje. Ako se sjetimo Njemačke, Italije, pa čak i Jugoslavije 1965. godine, znamo da se u 20 godina nakon rata može puno toga napraviti.
Moguće da je premijer elementarnom nepogodom smatrao i Sanaderovu Vladu, ali jako je puno vode prošlo ispod mosta otkada je Sanader uhapšen. I pravomoćno osuđen, barem za dio optužbi.
Njegovo vrijeme je prošlost. Općenito, vrijeme je da se prestane ponavljati kako su oni prije zeznuli stvari. To znamo. I radi toga su izgubili vlast, da se stvari poprave.
Zoran Milanović vodi Vladu Republike Hrvatske već pune tri godine i jednostavno broj nezaposlenih ne može opravdavati "elementarnom nepogodom". U pitanju nije neki vanjski razlog, viša sila, ili kako bi Englezi rekli, božje djelo – u pitanju je činjenica da nisu stvoreni uvjeti za rast gospodarstva. A stvaranje tih uvjeta upravo je posao – Zorana Milanovića i Vlade! Reći da je nezaposlenost "elementarna nepogoda" jednako je kao ne raditi cijeli dan ništa u uredu i na kraju dana reći šefu: "Eto, mislio sam nešto napraviti, ali nije išlo…"
Posao Vlade Republike Hrvatske upravo je stvarati uvjete za zapošljavanje (ne zapošljavati, jer država uglavnom činovnike zapošljava!),a ne se izvlačiti na višu silu ili božju nenaklonost. Jer, ako ćemo oko prirode – imamo zemljopisni položaj kakav se samo poželjeti može, uz more, nizine i planine kako malo tko zna, a ako ćemo oko nadnaravnih sfera – uz crkava koliko imamo i ugovor sa Svetom Stolicom koji imamo, valjda nas i odozgo gledaju blagonaklono.
Izjava kako je nezaposlenost elementarna nepogoda znači samo premijerovo pranje ruku – ono, on pokušao, ali eto ne ide. Trudi se, kada ono 328.968 ljudi eto, slučaju bez posla. Za to se više ne može optuživati ni rat, ni HDZ, ni objektivne okolnosti, ni suša ni loš horoskop. Nakon tri godine vlasti ovaj broj nezaposlenih jednostavno govori da se ne radi dobro, da se reforme ne provode kako treba – pa evo reforma lokalne samouprave bi trebala ono "jače" krenuti 2020. godine. Zašto ne ove?
Zašto se barem 10 najmanje smislenih općina i gradova ne ukine i činovnici uz primjerenu otpremanu pošalju da sreću nađu u realnom sektoru? Zašto se parafiskalna davanja malim firmama ne ukidaju brže? Milijun je tu pitanja.
Nezaposleni kao poplava ili bljuzgavica
Tri stotine dvadeset osam tisuća devet stotina šezdeset i osam ljudi bez posla proglasiti "elementarnom nepogodom" uvredljivo je za te ljude. Ispada kao da bi sve bilo divno i bajno da tih ljudi nema – na neki način se izjednačuju s poplavom, snježnom olujom, bljuzgavicom ili takvim nekim nezgodnim prirodnom elementom koji nas sprječava da uživamo u toplom i ugodnom danu, ili u mirnoj tihoj snježnoj noći.
Nadamo se da premijer ipak nije tako mislio, da bi sve bilo ljepše i ugodnije da tog problema nema. Zoran Milanović se nije ni javio za posao premijera Norveške, već Hrvatske. Za koju smo i prije tri i prije pet godina znali što je i kakva je i što je sve ostavilo doba farbanja tunela i lopovluka uz masovno zaduživanje. Dakle, znao je i on što preuzima.
No, evo, opet smo se zadužili pokoju milijardu. Koja se, bez da ti ljudi nađu posao jednostavno neće moći vratiti. Brojke o odlasku radno sposobnih i sve starijoj naciji dobro znamo.
Dakle, dragi premijeru, nezaposlenost nije elementarna nepogoda – već potencijal. Jedina nada za izlazak iz jada u kojemu se nalazimo je da ti ljudi nađu posao – i da počnu dobivati plaće koje će trošiti i da počnu uplaćivati poreze i doprinose. I da se upravo radi toga što su zaposleni – osjećaju kao ljudi.
Jer, dragi premijeru, znamo da ti nisi nikada bio duže vremena nezaposlen – a biti nezaposlen i htjeti raditi je jedan od najgorih osjećaja koji čovjek može imati. Nezaposleni radnik se osjeća jadno, osjeća se kao višak, osjeća se kao teret i osjeća se kao nepotreban. I osjeća se sve manje kao čovjek. I poštenu i radišnu čovjeku tu je valjda nagori osjećaj nakon bolesti koji se može imati.
Crna ili crvena budućnost
Pitanje broja nezaposlenih je dragi premijeru, upravo pitanje odgovornosti i sposobnosti tvoje Vlade, i to da upravo te kojoj upravljaš. Pa ako nisi u stanju riješiti taj problem – valjda SDP ima i nekoga tko zna, ako ne, narod će u nadi i želji za bolje sutra izabrati neku drugu kombinaciju.
Međutim, vrijeme curi. Nije daleko dan kada će alternativa postati ne HDZ i njegovi koalicijski partneri, već stranke s ruba političkog spektra kojima se smijemo – oni što paradiraju u crnim uniformama, ili možda neki s druge strane, u crvenim. Razlog njihova dolaska će biti zajednička nesposobnost SDP-a i HDZ-a i njihovih čelnika. A dobro znamo što rade kolektivne i nasilne ideologije na ovom balkanskim prostorima. Balkanski mrak je taman, crn i neugodan.
Dragi premijeru, vi koji vidite okolo munje, gromove i ostale elementarne nepogode koji onemogućavaju ljude raditi (a ne velike poreze i milijun prepreka za započeti posao!), biti ćete zajedno sa sadašnjim šefom oporbe odgovorni ako Hrvatska ne napravi reforme i radi pasivnosti, očaja, frustracija i ostaloga – krene u ekstreme.
Ne zaboravite, svi vi u Vladi i svi vi u HDZ-u – trenutno su kamate niske, lako se zaduživati, no neće tako dugo ići. Kada više ministar financija ne bude mogao doći do novca i kada počnu kasniti i državne plaće i braniteljske i druge mirovine – a ako nastavimo bez reformi dogoditi će se to za koju godinu – onda ćete stvarno imati elementarnu nepogodu kakvu valjda nitko normalan u ovoj zemlji ne želi.
Dragi premijeru, počnite raditi posao ili dajte nekome da ga radi bolje od vas. Vrijeme ističe. Ako ga još uopće imate.