Foto: Arhiva
OVO JE skraćena verzija scenarija koji Vigilant Economics uzimaju kao najvjerojatniji budući smjer kretanja hrvatske ekonomije u slijedećih 3 – 7 godina. Smisao ove skraćene verzije modela nije inzistirati na egzaktnim i numerički potpuno preciznim prognozama, nego je cilj ukazati na najbitnije varijable i njihov smjer, te utjecaj tih determinirajućih varijabli na cijeli ekonomski sustav i njegovo kretanje. Ovaj scenario trenutno ne uzima u obzir manje ili više neizvjesne događaje za koje u sadašnjem trenutku nije moguće kvantificirati vjerojatnosti nastupanja i amplitudu efekata (eventualni početak značajnije ekspolatacije zaliha plina i nafte u Jadranu).
Duboke strukturne slabosti hrvatske ekonomije isplivale su 2008. godine, po završetku ekspanzije svjetskog financijskog sektora. U posljednjih 25 godina hrvatski se ekonomski sustav nije oslanjao na tranziciju i reorganizaciju s ciljem daljnjeg razvoja, nego na trošenje stečenog kapitala, i sve veće konzumiranje tuđe štednje (zaduživanje). To je bio odabrani smjer svih administracija.
Ekonomski su sustavi kompleksni i izdržljivi. Vigilant Economics nastoje pratiti što se u ekonomskim sustavima dešava na margini. Naime, ekonomski sustavi bilježe male, na prvi pogled nevidljive inkrementalne promjene, polagane, ali ustrajne. Polagana akumulacija duga i kamata jedan je primjer. Polagane demografske promjene drugi. Iako možda nevidljive, ove akumulacije polagano utječu na sustav. Dok sustav može podnositi promjene/teret, one se ne vide. No, kad teret postane prevelik, sustav se krene (neki bi rekli iznenada) mijenjati, pronalaziti novi nivo. To se sada izraženo dešava u Hrvatskoj.
Paralelno se, dakle, dešavalo nekoliko sinkroniziranih procesa. Evo što se, ukratko, a najbitnije, desilo u RH u posljednjih 25 godina.
Početno, oslanjanje na zaduživanje i proračun RH eliminirali su pritisak da se reformira ekonomski sustav, i njegovi za početak realni sektori, nego su se čitavi dijelovi populacije polako prebacivali iz realnog sektora na trošak proračuna. Hrvatska je u tranziciju ušla sa skoro 3 radnika na 1 umirovljenika, i jakom industrijom, koja je pametnim upravljanjem mogla opstati i biti konkurentna. Ako usporedimo upravljanje ekonomskim sustavima Češke, ili Slovačke, sa upravljanjem sustavom RH, te pogledamo početne pozicije, jasno je što je propušteno (uništeno). Iskreno, na nivou Europe, teško je naći ekonomski sustav kojim se u posljednjih 25 godina upravljano lošije. Primjeri su toliko loši, da ih se ovdje neće navoditi.
Stanovništo RH je prelaskom u 21. stoljeće izrazito ostarilo, i to je proces koji se počeo ubrzavati.
Ubrzanje procesa starenja vidljivo je iz kretanja indeksa starosti 65+/0-14, koji je između dva popisa stanovništva – 2001./2011. porastao sa 92 na 116. No još još se dramatičnija dinamika može vidjeti u odnosu 75+/0-4: 2001 100, 2011 160. (izvor: DSZ)
Posljedično, broj stanovnika u RH se počeo smanjivati. (izvor: DSZ)
Paralelno, ogromni djelovi populacije uhljebljeni su u proračun, na teret sve slabijeg i kontrahirajućeg realnog sektora. Tako je danas tek 18% populacije u mirovini istu steklo punim radnim stažom i punom starosti.
Priložena tablica, sa kretanjem broja zaposlenih osiguranika koji su uplaćivali u HZMO, tj. prethodne fondove prednike, te umirovljenika i nezaposlenih, kroz dulje vremensko razdoblje od 1950. godine do 2012., pokazuje da Hrvatska 21. stoljeća više ni po čemu nije slična Hrvatskoj 20. stoljeća, i sadašnja demografska i ekonomska slika imaju velike posljedice u smislu troškova, ukupne održivosti, i budućeg kretanja društva. (izvori: statističke serije HZMO, HZZO i prednici)
Ovdje valja napomenuti da svakako treba uzeti u obzir kvalitetu ekonomskih statistika iz razdoblja nakon II svjetskog rata. Načelno, Vigilant Economics smatraju da su statistike planskih centralno upravljanih ekonomija zbog političkih ili ideoloških razloga znatno manje kvalitete od statistika razvijenih tržišnih ekonomija (i danas Kina vs SAD). Bitno je to, da zbog važnosti objektivnih ekonomskih statistika, svaka zemlja (ili kompanija) koja svjesno ne prikuplja obimne statistike, ili ih iskrivljuje, to u biti čini na vlastitu štetu.
Zato u tablici nisu navedeni podaci o zaposlenima iz 50-ih do 70-ih godina (obuhvat stanovništva ovim razredom bio je vrlo širok), nego se navode podaci o odnosu osiguranika i ostalih ekonomski neaktivnih skupina. Najbitniji uvid koji ova tablica daje je u biti dinamika aktivnog i neaktivnog stanovništva od kraja 1980-ih do danas (razdoblje konzistentnih statističkih kriterija), tj. u sklopu ukupnog starenja i smanjenja stanovništva u RH dolazi do pada ekonomski aktivnih, a velike eksplozije umirovljenika i nezaposlenih, i to ponajprije od 1990. godine do danas. Naime, u samo deset godina (1990 – 2000) stvoreno je preko 400.000 umirovljenika, što znatno nadmašuje ukupno starenje stanovništva. Od 2000. do 2012. godine stvoreno ih je još 200.000.
Životni standard se održavao umjetno – rastom proračuna, i eksplozijom javnog duga. (izvor: statističke serije HNB-a)
Od kraja 2008. godine država je povećala javni dug za više od 120 milijardi kuna (sa 150 na 270 mlrd kuna), dok je GDP pao sa 343 milijarde na 330 milijardi kuna.
Akumulacija javnog duga u GDP-u (CAGR usporedno) je pravi pokazatelj kretanja fiskalne politike i njenog utjecaja na ekonomski sustav, a ne veličina rashoda proračuna, koja se knjiži na principu tijeka novca na nivou kalendarske godine. No i u tom smislu, strukturno oslabljena ekonomija ne može više podnositi rashode rastućeg trenda na nivou 40% GDP-a koji stagnira. Takva fiskalna politika guši rast. Rashode treba srušiti na 30+% GDP-a, a rast javnog duga zaustaviti.
Dodatno, istovremeno se odvijao proces prodaje najvrijednijih dijelova ekonomskog sustava. Primljena sredstva nisu se koristila pametno, za dugoročan razvoj i jačanje konkurentnosti, nego su se usmjeravala u tekuću potrošnju.
Tako danas Hrvatska nema:
financijski suverenitet – ne upravlja vlastitom (ubuduće sve manjom) štednjom,
energetski suverenitet – prodana je INA,
industrijski suverenitet – uništeno, svedeno na vrlo mali udio u ekonomskom sustavu,
a cijeli je ekonomski sustav opterećen velikim i nekonkurentnim porezima.
Ovaj gubitak ekonomskog suvereniteta ima vrlo ozbiljne dugoročne, a na prvi pogled nevidljive posljedice. Naime, ako društvo nije vlasnik najbitnijih dijelova ekonomskog sustava, ono ni ne ubire koristi od tih ekonomskih aktivnosti – stvoreni višak vrijednosti – profit, niti ne odlučuje o njegovoj upotrebi. To znači da društvo može puno manje štedjeti, ali još bitnije – pošto se o reinvestiranju, R&D-u i ostalim stručnim i visokovrijednim aktivnostima ne odlučuje u RH, nego u zemlji vlasnika, hrvatsko društvo više ne treba visokoobrazovane ljude – koji rade taj R&D, planiranje itd, nego treba samo one koji pune – i prazne police.
Jer, pošto je Hrvatska sada mala, otvorena ekonomija, potpuno integrirana u ekonomski sustav EU, nikakav trošak ni prepreka ne postoji da se roba koja je stigla do Graza ne doveze u roku od dva sata do Zagreba. Odnosno, u Hrvatskoj se više ništa ne mora proizvoditi. Mora samo ono u čemu smo konkurentni. Jer hrvatski realni sektor i radnik danas konkuriraju radniku za kojeg ni ne znamo gdje je. Ali roba dolazi. Potražnja koje se generira u RH potpuno je na raspolaganju globalnoj ponudi.
Sva ova tri procesa (starenje, pad ekonomske aktivnosti radno sposobnog stanovništa i prebacivanje na proračun, posljedična eksplozija javnog duga; te gubitak svih oblika ekonomskog suvereniteta) odvijala su se vrlo polagano, inkrementalno, i nisu bila vidljiva na površini. Ali njihovi procesu ustrajno su razarali ekonomski sustav, njegovu snagu i otpornost. Unosili su veliku frustraciju u sustav, i on je funkcionirao sve dalje od iole optimalno moguće iskoristivosti i održivosti.
I onda je konačno sustav počeo popuštati, i mijenjati se.
Danas je hrvatsko društvo postalo rent – seeking društvo, gdje velike politički i populistički moćne društvene skupine traže raspodjelu dohodka iz realnog sektora, i ne žele se odreći stečenih privilegija, djeluju konzervirajuće na sustav, opiru se promjenama, a promjene se ne mogu zaustaviti, jer danas je htjeli to oni ili ne, Hrvatska mala, i otvorena ekonomija, s obilježjima neodrživog rezervoara koje se prazni.
Jednostavno, danas Hrvatska ima ogroman broj privilegiranih, ekonomski neaktivnih ili neproduktivnih, i to je polaganom akumulacijom postalo neodrživo. Općenito populističko upravljanje rodilo je ovakvo rent-seeking društvo. Javna potrošnja ključan je problem, a ne riješenje. Političari nisu reformisti, i iz tog smjera društvo nema reformski kapacitet.
Nivo društvenog kapitala (internog povjerenja) je dramatično pao, što izrazito smanjuje sposobnost društva da se nosi sa ovakvim teškoćama.
Odnos mladih i 65+, te njegova dinamika vrlo su bitni, i za kretanje potrošnje, i za općenitu održivost sustava.
Stara i vrlo neaktivna populacija (velik broj nezaposlenih i penzionera) mijenja svoje ponašanje. Pojedinac od 32 godine ima puno veću potrebu štedjeti, investirati, koristiti kredite, te posljedično raditi, nego osoba od 42 godine. Osoba sa 42 godine prelazi u fazu kada su glavne životne investicije (mjesto stanovanja, osnivanje obitelj) već završene. Teško je inducirati povećanje potrošnje. Statistički, vrhunac potrošnje je dostignut i slijedi pad. Istovremeno, broj ovisnih osoba o jednom zaposlenom u realnom sektoru raste.
Druga bitna i jako opasna varijabla je akumulirani dug. Nikada u dosadašnjoj ljudskoj povijesti, a kao u posljednjih 30-ak godina, mogućnost i sklonost zaduživanju nije bila veća. Novonastalo međunarodno tržište državnih obveznica, te stimulirajuće politike centralnih banaka, multiplicirale su ljudsku sklonost dugu, kako ponajprije na nivou država, tako i na nivou pojedinca. Nepodnošljiva lakoća zaduživanja eliminira razloge za reformiranjem u cilju održivosti ekonomskih sustava, a akumulacija duga polako davi ekonomsku aktivnost. Tako danas u RH ogroman akumulirani javni dug (ukupno 83% GDP-a) pritišće privredu, iziskuje sve veće dijelove ekonomije i proračuna. Rast GDP-a ne postoji, u ovakvim uvjetima nije ni moguć. Kamate na javni dug, te novi svake godine generirani deficit, dinamički prebrzo rastu, i potpuno su neodrživi. Vigilant Economics procijenjuju da je Hrvatska već ušla u debt trap (probijanje kreditnog kapaciteta).
Proračun, koji je uglavnom sazdan od raznih transfera stanovništvu nema anticiklički i razvojni kapacitet. Obrazovanje, ključni resurs budućnosti, talac je rent-seeking grupa. Nekad je Hrvatska imala kvalitetan obrazovni sustav. Zbog gubitka ekonomskog suvereniteta, ni to neće biti moguće zadržati, jer za kvalitetno srednje i visoko školstvo potreban je jak realni sektor s kojim obrazovne institucije surađuju u R&D aktivnostima i razvoju, i skupa jačaju. Nestankom industrije i prakse, obrazovni sustav će prestati biti međunarodno prepoznat.
Zdravstvo, još jedan od nereformiranih velikih sustava ne može se više održavati. Prošlost jakog realnog sektora, velikog broja zaposlenih i većih realnih dohodaka kada se moglo izdvajati u razvoj zdravstva ustupila je mjesto ekonomski devastiranom, a sve starijem i neaktivnijem stanovništvu.
Ostarili smo kao društvo, a nismo se obogatili (poput Njemačke, Austrije), da bismo to mogli održavati. Dapače, troškovi društva izrazito su narasli na sustavu kojem više nismo vlasnici.
Ekonomski ispražnjeni od zaliha i akumulacije kapitala, oslonjeni na potrošnju naslijeđenih pozicija i tuđe štednje, u biti se pitamo, a tako se i ponašamo – što buduće generacije mogu učiniti za nas? Čim se rodi, svako dijete dobije – OIB. Postane porezni obveznik.
Nepisani sveti društveni ugovor – temelj svakog društva – da postojeće generacije nastoje osigurati bolje za buduće generacije – je raskinut. Raskinuli smo ga u ovih 25 godina.
Ekonomska povijest puna je primjera društava koja su se osudila na polagano propadanje. U odnosu na prosjek razvijenosti zemalja EU Hrvatska će u srednjem roku nastaviti nazadovati. Hrvatskoj ne trebaju novi zaposleni – jer se oni nemaju gdje zaposliti, nego joj trebaju novi porezni obveznici. No za to bi trebali biti Švicarska ili Singapur, ili Velika Britanija. Pri vrhu konkurentnosti na planeti, sa dugom tradicijom čuvanja privatnog vlasništva, te sa lakoćom pokretanja posla među prvih deset. Sada smo 89-i, od ukupno 189 zemalja (Latvija 24., Makedonija 25., Slovenija 33., Crna Gora 44., Poljska 45., Slovačka 49., Rumunjska 73., Češka 75.).
Što nas čeka?
Fiskalna politika i dalje će inducirati rast javnog duga. Prosječna bruto plaća u Hrvatskoj (oko 1040 EUR) potpuno je neodrživa. Naime, mi nemamo što ponuditi globalnoj ekonomiji za tu plaću. Nemamo ni Samsung ni Škodu. Ako ove plaće ostanu, ovdje za dvije – tri godine neće raditi nitko (u realnom sektoru, sve će se preseliti u zemlje šireg okruženja). VE smatraju da prosječna bruto plaća u Hrvatskoj mora padati. Uspredivo, prosječne bruto plaće i GDP per capita za 2013. u istočnoj Europi su (izvor: IMF, Svjetska banka, CIA):
Davanja na plaće su najveće u Hrvatskoj. Istovremeno, Hrvatska je zemlja sa ratingom javnog duga junk. Sve prethodno navedene zemlje imaju kreditni rating bolji od Hrvatske, zadnje mjesto dijelimo sa Mađarskom. Dakle, u Zagrebu se prozivodna radna mjesta ne otvaraju. Plaće su prevelike. Otvaraju se u Pakracu ili Lipiku, sa plaćom 2500 – 4000 kuna.
Dugoročno, pošto je Hrvatska mala otvorena ekonomija koja za otvaranje radnih mjesta nema što ponuditi, svaki će strani investitor za investiciju i stvaranje novih radnih mjesta radije odabrati Slovačku, koja ima investicijski rating (a to puno znači, u svim aspektima poslovanja), nego Hrvatsku. Dodatno, radije će uložiti u zemlju gdje će za istu bruto plaću biti veća neto plaća. Dakle, bruto plaća u Hrvatskoj mora imati diskont na bruto plaću u Slovačkoj, jer nemamo što ponuditi (nemamo vlastite industrije, više nismo sofisticirani).
Vigilant Economics smatraju da će u srednjem roku 3 – 5 godina, prosječne plaće u Hrvatskoj padati, i to na bruto oko 720 – 800 EUR, znači na neto 4000 – 4500 kn, što zbog navedene nekonkurentnosti na sadašnjem nivou, što zbog nezaposlenosti u EU. Što prije primanja padnu, prije će početi oporavak, i manje će se akumulirati neodrživog duga. Znači, pad raspoloživog dohotka za oko 1000 kuna. 20%. Bez ovog pada plaća neće moći doći do rasta zaposlenosti, i početka pravog oporavka. To je ogroman teret za ekonomski sustav.
Ovaj pad može biti koliko toliko organiziran ili potpuno stihijski, ovisno o ponašanju javnog sektora. Organiziran pad je optimističan scenario, i uključuje rezanje javne potrošnje – prihoda i rashoda proračuna (uglavnom plaća i svih transfera stanovništvu) na 105 mlrd kuna, koliko je prema procijeni VE, porezni kapacitet trenutnog ekonomskog sustava RH. Više od toga jednostavno se ne može izvući (može jako kratkoročno, i uz negativne kasnije posljedice). Nema otkud. Novi porezi, stalno novo posezanje u dohodke, a sada i imovinu građana, samo će smanjiti njihovu potrošnju, ali i investicije realnog sektora. To onda inducira novo zaduživanje.
Druga, vrlo jednostavna mjera dolazi iz sfere monetrane politike – i to je ukidanje odredbe (Basel) po kojoj su plasmani banaka državi nerizični, tj. zahtijevaju rezervaciju nula. Odnosno, u odnosu na realni sektor, omogućuju neograničenu financijsku polugu. Svaka će banka radije pod tim uvjetima plasirati baš sva slobodna sredstva u javni dug, nego u realni sektor. Ukidanjem ove odredbe, i nametanjem realnih rezervacija kod plasmana državi sa junk ratingom, i neto profitnom maržom od -20% (poslovni pothvat izdavatelj duga, proračun RH – prihodi 105 mlrd kuna, rashodi 125 – 130 mlrd kuna godišnje) automatski bi se, i sasvim zdravorazumski, u svijetu upravljanja kapitalom i štednjom izjednačili javni i privatni sektor. Jer tužna je činjenica da ekonomskim resursima najgore upravlja upravo država, što zbog kratkoročnih populističkih ciljeva, što zbog mogućnosti zaduživanja na rok znatno duži od izbornih ciklusa.
Stihijski, i vjerojatniji scenario je nažalost pad vrijednosti kune, i pražnjenje preostalih zaliha kapitala u RH – mirovinskih fondova, te smanjenje bilanci banaka. Na ovaj način gubi cijelo društvo, na onaj samo javni sektor.
Čini se da domaća valuta ne može deprecirati jer je sada, nakon godina recesije, i jakog pada uvoza, osobne potrošnje i investicija, zatvoren tekući račun. No to je privid – jer ovakvo zatvaranje ima jednu posljedicu – starenje sve imovine, i privatne i korporativne, tj. tehnoloških kapaciteta u RH. Odnosno, pada nam konkurentnost. Odnosno, ni to nije održivo, ako želimo oporavak.
Prosječne mirovine generacije koja je sada u 40–im godinama biti će najvjerojatnije oko 200 EUR. Veći teret sustav i vjerojatna struktura stanovništva neće podnijeti. Sa plaćama od 4300 kuna i dugoročno padajućim penzijama prema 1400 – 1600 kuna (vjerojatan prosjek, koji s obzirom da dugi rok lako može biti pogrešan, ali bitan je smjer – dugoročan materijalan pad prosječnih mirovina), živjet će se u Hrvatskoj. Turizam – od toga može živjeti 2+ milijuna ljudi, ne 4 milijuna.
No jedan je drugi problem ova izvjesna budućnost – više nitko neće moći štedjeti. Sve će ići u tekuću potrošnju. Ništa se neće uštedjeti za buduće generacije.
Ovi procesi demografskog starenja, te ustrajnog pritiska u smjeru smanjenja raspoloživih dohodaka svih segmenata stanovništva imat će velike posljedice na realni sektor, sektor usluga, i financijski sektor. Ovaj posljednji je prevelik u odnosu na dinamičnost ekonomije, i smanjit će se, i zahtijevat će drugačiji pristup stanovništvu. Realni sektor, a ponajprije sektor usluga moraju se pripremiti.
Detaljna analiza kretanja ovih procesa sa utjecajem na pojedine sektore može se dobiti na zahtjev.
Demografija, dug i ekonomska struktura varijable su koje se ne mogu zanemariti. To su izrazito snažni, ali polagani trendovi koje je istovremeno jako teško promijeniti. Vigilant Economics vjeruju da one imaju vrlo bitan utjecaj na budućnost, odnosno veliku prediktivnu moć. Dosezanje poreznog ali i kreditnog kapaciteta ekonomije ostavlja kao jedinu mogućnost bolnu prilagodbu, koju će kompleksan sustav napraviti sam.