MALO se tko iznenadio kada je prije nekoliko dana na naslovnicama osvanula priča o tustom pekaru Josipu Friščiću i ekipi podjednako zabludjelih tipova koji smatraju da je povik "sieg heil" njihovo demokratsko pravo, a nastup marginalnog "oi!" benda "Blue Max" samo još jedan u nizu koncerata kojim smo obogatili ovogodišnju glazbenu ponudu. Doduše, teško je odgonetnuti što je više pogodilo prosječnog čitatelja, podatak da se prijestupnik zove Josip Friščić ili alarmantno saznanje o kalibru ljudi koji imaju prste u našoj hrani.
Kao i kod svakog sličnog skandala i u ovom se slučaju poteglo pitanje nečijeg prava na ideološko ili političko opredjeljenje, no, besmisleno je ozbiljno raspravljati o ideologiji jer ista se u ovom slučaju svodi na bujicu klasičnih nebuloza i tobože neodređene stavove spram nacističkog znakovlja i mržnje prema manjinama. Namjera je bila proniknuti u umove ovih individua i razotkriti "što ih tjera", ali kao i mnogo puta do sad, svi su pokušaji neslavno završili. Već smo do sada trebali naučiti da je analiza izjava tipa "moje je pravo da bezrazložno mrzim" ili "oni ne propagiraju mržnju jer ne pričaju o ubijanju" savršeno gubljenje vremena jer iz njih nećemo izvući razloge nečije mržnje niti shvatiti porive koji pojedince tjeraju na nošenje svastike. Razloga nema jer riječ je klasičnim primjercima koji svoje stavove ne mogu suvislo objasniti jer suvislo objašnjenje jednostavno ne postoji. Mi odgovore tražimo na pogrešnim mjestima, oni su dobili svojih 15 minuta slave i sve je isto kao i prije.
"Nikoga ne mrzimo, bio je to rođendan", a na to dolaze fotografije s uzdignutom desnom rukom i priča o komunjarama koje hakiraju Facebook profile
Reakcija javnosti i medija daleko je zanimljivija. Iznenađeni smo, skamenjeni od šoka, izvan sebe i osupnuti ovim neofašističkim ispadom. Kao da smo se malo prije probudili, zaboravili u kojoj zemlji živimo i tko je najpopularniji izvođač u državi. Činjenica da je policija uopće reagirala vjerojatno je najšokantniji detalj u cijeloj priči. Ulijeću isti tren kada neko gukne "sieg heil", ali "za dom spremni" nimalo ih ne pogađa već dugi niz godina, pa čak ni kada se isto događa na trgu Bana Jelačića. Tridesetak majmuna u vatrogasnom domu ne može se mjeriti s četrdeset tisuća fanova Marka Perkovića Thompsona koji najvjerojatnije ne gledaju blagonaklono na nacizam, logore, svastiku ili ekipu iz vatrogasnog doma, ali u stanju su progledati kroz prste svom glazbenom idolu koji čini istu stvar i zaboraviti da je isti taj čovjek pjevušio pjesmice o leševima koji plutaju Savom. Masovno ludilo zvano Thompson prava je sitnica za ove amatere.
Ono što se u oba slučaja može primijetiti gotovo je refleksno pozivanje na domoljublje, komunjare i antifašiste čim ih netko prozove. Zbunjeno češkamo glave i pitamo se kako je mladi i debeljuškasti pekar iz Križevaca skrenuo s pravog puta. Što se događa u glavama mladih ljudi i kako to da ne vide da je ono u što vjeruju pogrešno? Što je točno taj "nazi-punk"? Takva i slična pitanja možete vidjeti po forumima jer narod jednostavno ne može vjerovati što se događa s "tom mladeži". Izvučete li samo na trenutak glavu iz dupeta, shvatiti ćete da su takvi i slični stavovi samo ekstremni primjer onoga na što smo svih ovih godina oguglali. Iza pekara iz Križevaca ne stoji izdavačka kuća koja će u njegovo ime sastavljati izjave za javnost, ali govori iste one stvari koje govori i Thompson zato jer smo naše ekstremiste vremenom naučili kako se braniti od napada. "Nikoga ne mrzimo, bio je to rođendan", a na to dolaze fotografije s uzdignutom desnom rukom i priča o komunjarama koje hakiraju Facebook profile. Nismo li to već čuli? Nisu li iste te, sad već poslovične komunjare izvrtale riječi čovjeka koji samo propagira mir, domoljublje i nikoga ne mrzi?
I odakle toliko iznenađenje njegovom neutralnošću po pitanju nacizma? Pekar je samo dio neutralne mase čija nas maštovita obrazloženja "obraduju" svaki puta kada se pojave. "Sieg heil" nimalo se ne razlikuje od "za dom spremni" i nemojmo zaboraviti da promicatelji ove sulude ideje prolaze nekažnjeno. Možete smišljati priče o starom hrvatskom pozdravu i racionalizirati dok se ne spusti gusta magla, ali nakon što ste pjesmom na put rijekom otpravili "Srbe, Cigane i Židove", vaše objašnjenje zvuči podjednako prihvatljivo kao i ono da je "Jasenovac i Gradiška stara" pjesma o splavarenju.
Oni su samo "domoljubi koji vole svoju zemlju i narod"
Na jednog Friščića dolazi velik broj samoprozvanih "navijača" čija ideologija nije "neutralna", stotine maloljetnih i punoljetnih ustaških ukrasa Thompsonovih koncerata i na stotine tisuća fanova kojima je "za dom spremni" isto što i "hvaljen Isus". Što ćemo s njima? Jesu li oni prihvatljiviji samo zato jer smo zbunjena zemlja koja se ne može jasno (ne samo deklarativno) ograditi od fašizma i isti zakonski tretman pružiti svakoj budaletini koja se skriva iza pokrivača domoljublja. Bismo li reagirali isto da je "Blue Max" razvikani band čije koncerte pohode horde vjernih fanova? Je li broj obožavatelja presudni faktor? Na kraju krajeva, ni oni ne pričaju o ubijanju. Oni su samo "domoljubi koji vole svoju zemlju i narod".
Stali smo na kraj jednom koncertu u Bukovju Križevačkom, ali ovdje se ne radi o glazbi već masovnom ludilu, a ovi su "slavljenici" samo podružnica veće sekte.