SLUČAJEVI pomilovanja od strane predsjednika Stjepana Mesića redovito izazivaju reakcije javnosti, a u tome nisu iznimka ni posljednja dva slučaja, onaj bivšeg veleposlanika u Beogradu Zvonimira Markovića i Ane Magaš. Iako su ta dva slučaja potpuno različita i ne mogu se uspoređivati zbog prirode i težine kaznenih djela, zajedničko im je "spašavanje" osuđenika putem akta milosti predsjednika.
Institucija akta milosti
Pomilovanje predsjednika predstavlja akt milosti od strane najvišeg državnog dužnosnika koje se u pravilu koristi u dva slučaja: kada je pravomoćno osuđena osoba u teškom zdravstvenom stanju ili nekih drugih obiteljskih ili socijalnih okolnosti te u slučaju sumnje u ispravnost odluke sudstva, što bi i trebao biti smisao ove institucije.
Predsjednik i članovi Komisije za pomilovanje imaju legitimno pravo donositi odluke kako žele i nemaju ih obvezu obrazlagati, što često dovodi do negodovanja javnosti, koja često ne razumije zašto je do nekog pomilovanja došlo, što se najčešće događa sa slučajevima ratnih zločinaca.
Žarko Puhovski vidi slučaj Ane Magaš kao pozitivan presedan jer je u njezinu slučaju dano javno obrazloženje, pa je malo mjesta ostalo za eventualne nesporazume.
"Postoji obveza odgovornosti institucije predsjednika države, koji bi ipak trebao javnosti dati do znanja zbog čega je takva odluka donesena", smatra Puhovski.
Odvjetnica Ane Magaš, Jadranka Sloković-Glumac, smatra instituciju pomilovanja potrebnom jer se aktom milosti mogu ispraviti odluke pravosuđa - koje ne donosi uvijek savršene odluke, što je, smatra ona, slučaj i kod Ane Magaš, "prema kojoj je predsjednik ispravio nepravdu sudstva jer je dobila najvišu kaznu od uobičajenih kazni za kazneno djelo prekoračenja nužne obrane".
Institucija akta pomilovanja trebala bi se odnositi na sve i u svim slučajevima, pa ipak slučajevi smanjenja kazne ratnim zločincima izazivali su popriličnu količinu nezadovoljstva.
Slučajevi ratnih zločinaca
Tu su primjerice slučajevi bivšeg pripadnika milicije tzv. SAO krajine Dragiše Čančarevića, kojem je kazna zatvora smanjena za jednu godinu; zatim Nikole Dragušina, kojem je kazna smanjena s 20 godina na 19 i Zdravka Jovanovića kojemu je kazna od šest godina smanjena za šest mjeseci.
Predsjednik Mesić tada je izrazio mišljenje da "je očito jedini problem u tome što su pomilovani Srbi, a ne u njihovim kaznenim djelima".
"Akt milosrđa je u svakoj demokratski orijentiranoj državi uvijek moguć", izjavljivao je Mesić naglašavajući da su građani ove zemlje pred zakonom jednaki te da on ne pravi razliku između građana s obzirom na vjersku i nacionalnu pripadnost ili s obzirom na ono što su počinili, jer je, kako je kazao, to već utvrdio sud i odmjerio kaznu.
Puhovski smatra da nitko ne bi smio biti izuzet iz postupka pomilovanja, ali da bi se u slučajevima teških kaznenih djela, ratnih zločina, genocida i slično, trebalo postupati posebno oprezno.
A što je s dilerima?
Sloković-Glumac smatra nepravednim da pomilovanja mogu dobiti i ratni zločinci, dok je za dilere, kaže, apsolutno nemoguće dobiti pomilovanje.
"Sustav je prema njima jako nepravedan, dobiti pomilovanje za dilera je nemoguće. Meni su oni prije svega ovisnici, koji se u većini slučajeva za svoje potrebe tu i tamo nešto prodaju. Zbog utjecaja nekih politika došlo je do izmjena kaznenog zakona prema kojem dilerima slijede velike kazne bez obzira na količinu droge koju su preprodavali".
U prošloj godini pomilovano je 39 osoba od 600 zaprimljenih molbi.
J.S.
Foto: Index