Foto: Daniel Kasap, Jurica Galoić/Pixsell, Hina, Facebook, HDZ
HRVATSKO je jedno od onih društava u kojima svatko zna 'nekoga', svatko ima svog 'izvora', raspolaže 'tajnom informacijom' koju će otkriti 'samo tebi'. U tom je duhu bilo i zadnjih par tjedana, kada se masovno licitiralo imenima koja će ući u novu Vladu. Doslovno su se mijenjala iz dana u dan, te se već četvrtoga dana moglo iščitati da ne treba trošiti energiju na to, da piskarala piskaraju bezveze, da treba čekati službenu objavu i onda izvlačiti zaključke.
Ovaj upis je moje razmišljanje na glas, te će na dnevni red staviti mnogo više pitanja no što će dati odgovora. Tomu je tako jer je politika tržište, gdje se političari reklamiraju (kampanja), zadobiju povjerenje (pobjeda), isporučuju robu (politike) te dobivaju povratni signal kupaca-građana (re-izbor ili pedala).
Možebitni negativni signali mogu signalizirati da se proizvod ne kupuje, no ukoliko ga većina kupi – prije reklamacije mu treba dati šansu. Sudiš uvijek onome što si iskusio. To je nešto čega se treba držati. Tj. ne dati carte blanche, već benefit of the doubt.
Vlada je tu.
Prvi, doslovno prvi dojam je – kompromis. Mnogo, mnogo kompromisa.
I to ne kompromisa u smislu biranja snažnoga, i prema HDZ-u i prema MOST-u relativno neutralnog imena za pojedinu poziciju, profesionalca, egzekutora, nego kompromisa u kojemu su izostali HDZ-ovi 'teškaši', a istaknuti nešto nižerangiraniji HDZ-ovci ili MOST-ovi 'anonimusi dobra srca'. Ni jedni ni drugi nemaju nekih serioznih repova, ali nemaju ni išta drugo, primjerice vrhunsku karijeru iza sebe.
Pri pregledu popisa momentalno je pao 'Ctrl+f' i ključna riječ 'gosp', tj. potraga za imenom novog ministra gospodarstva, najfragilnijeg i po Hrvatsku najvažnijeg mjesta ministarskoga ranga. Kada ono – Tomislav Panenić. Gdje je Budimir? Gdje je Ćorić? Gdje je Domagoj Milošević? Gdje je Damir Vanđelić?
Panenića se potpisuje sa 'načelnik općine Tompojevci'. Tompojevci su općina koja bi, prema parametrima priče sa kojom je Most išao na izbore – trebala bila ukinuta.
Najjače ime je Zdravko Marić. Nesumnjivo zna znanje, za bivšeg ministra financija Lalovca avion, no u nekoj istinskoj vladi stručnjaka možda prikladniji za desnu ruku punokrvnog financijaša sa par političkih utakmica u nogama. Bilo kako bilo, ukoliko će koordinacija sa premijerom i ministrom gospodarstva biti na razini – u teoriji bi mogao obaviti super posao.
Dubravka Jurlina Alibegović kao ministrica uprave je vrlo fin izbor. Ona spada u one ljude sa Ekonomskog instituta (i Instituta za javne financije) koji u kontinuitetu rade korektan posao, no nikad dosad nisu mogli snažnije podviknuti na vlast jer im je na kraju dana država poslodavac.
Od zanimljivih imena tu je svakako Josip Buljević, na čelu Ministarstva obrane, prekaljeni obavještajac i HDZ-ov kadar. No otkud on u obrani? Gdje je Damir Krstičević? Gdje je Davor Božinović? Gdje je Nikola Brzica? Kada bih morao pogađati, rekao bih da je Buljeviću push dao Milijan Brkić, kojemu MOST eksplicitno nije dao blizu izvršne vlasti, a kamoli unutarnjih poslova.
Zanimljiv je i izbor Mije Crnoje za ministra branitelja. Kada bih tu morao pogađati, rekao bih da se radi o ustupku braniteljima iz Savske 66. Moguće da će nova vlast probati dobiti mir u tom dijelu političkog polja. Što nije bezrazložno, naime, sasma je jasno da branitelji neće 'ući u Ustav', kano su htjeli, a ukoliko će se u budućnosti mirovinski sustav reorganizirati i raditi jasna distinkcija između 'povlaštenih' i 'starosnih' mirovina, nisu isključena nova rezanja u primanjima tog segmenta hrvatskog društva. Bit će zanimljivo pratiti tu dinamiku, sada kada nema Milanovića i njegove ekipe luzera koju se na dnevnoj bazi moglo optuživati da su Jugoslaveni. Tko će Crnoju eventualno optužiti da je Jugoslaven?
Iznimno, iznimno zanimljiv je Zlatko Hasanbegović kao ministar kulture. Hasanbegović je imao burnu bojovničku mladost, da bi se kasnije smirio u nešto mirnijim vodama niskokvalitetnog organskog konzervativizma pri Institutu Ivo Pilar i Matici Hrvatskoj. U duši starćevićanac, uže se bavio temom Muslimana u Hrvatskoj, a meni je za oko zapela jedna njegova oštra polemika sa notornim Muhamedom Filipovićem Tunjom, rodonačelnikom novobošnjaštva (Karadžić = Tuđman), kojemu se Hasanbegović ispriječio sa svojom vizijom bošnjaštva u najmanju ruku naslonjenoga na hrvatstvo.
Pale su i neke teške riječi.
Nameće se pitanje kako će se Hasanbegović postaviti prema parastrukturi uzgojenoj u okrilju Ministarstva kulture pod patronatom mistika Milana F. Živkovića i neslavno propale ministrice Andree Zlatar-Violić, parastrukturi koju čine stotine gladnih usta – ujedno profi boraca kontra 'fašizma' i 'neoliberalizma'. SDP je kreiranjem te strukture probao oponašati HDZ i njegove lojalne prašinare (Hvidra, razna martirološka patnička društva), tj. kreirati institucionalnu rezervu za svoju stranku, no stvorio realno beskorisni tumor koji je, uparen sa raznim štiftunzima političkih stranaka njemačke kapitalističke države, taj isti SDP zauzvrat etiketirao slugama kapitala. Tek se približavanjem Karamarka vlasti isti u strahu aktivirao i počeo o fašizmu i opusdeizmu Bože Petrova.
Hasanbegović ima tri mogućnosti. Može parastrukturu ostaviti netaknutom radi 'mira u kući', u igru pak uvesti nova, ovaj put domoljubna gladna usta, može ukinuti injekcije borcima protiv fašizma i kompletni iznos preusmjeriti borcima protiv srbokomunizma, a može i staviti flaster na ideologiju, i financirati istinsku kulturu. Zadnje je najmanje vjerojatno, no kako god bilo – letjet će perje. U trenutku kada ovo pišem, ni nekoliko sati nakon puštanja sastava nove Vlade u javnost, već je izašlo par tekstova koji se snebivaju nad novim ministrom, a zakazan je i prosvjed.
Hasanbegović je inače oštar, kada govori stječe se dojam da je iskonski ljut na oponenta, te će biti zanimljivo pratiti i njegove istupe u javnosti.
Miro Kovač je logično rješenje na mjestu ministra vanjskih poslova. Hrvatska je ozbiljno deficitarna profesionalnim diplomatskim kadrom, core diplomacije joj čini neki neprirodni miks birokratolikih komunističkih diplomata imenovanih po 'nacionalnom ključu' u kasnoj Jugoslaviji i hrvatske političke emigracije navrat nanos ubacivane po osnutku neovisne države.
Kovač je jedan od staloženijih HDZ-ovaca, sa kakvim takvim renomeom u europskom vanjskopolitičkom miljeu. Prijatelj Njemačke. Ipak, sada je razvidno da je svojim ponašanjem u migrantskoj krizi hrvatska prijateljica Njemačka toj Hrvatskoj uvalila vrući krumpir, te da u vanjskoj politici nerijetko ne postoje 'prijatelji', na što je pravovremeno upozoravala kultna Ruža Tomašić i neki mladi konzervativci iz Hrvatske konzervativne stranke, pa od jednog HDZ-ova portala-releja bili napadani kao tobožnji 'regioneri'. Neka ima ovo na umu.
Na mjestu ministra znanosti želio sam vidjeti HDZ-ova oldskul intelektualca Ivicu Kostovića (rang kvalitete pokojnog akademika Slavena Barišića), ravnatelja vrhunskog Instituta za mozak.
Predrag Šustar ima korektni CV, no nisam siguran koliko netko tko je bio kadar biti u Hrvatskim laburistima (a onda preći u HDZ) zna što treba hrvatskom obrazovnom sustavu – a to je rapidna vaučerizacija, snažnije STEM pozicioniranje, istjerivanje rentijerskih krtica iz njihovih rupa u zemlji, provjetravanje raznih nekritičkih apanaža i privatnih lena. Ukoliko što može spasiti Hrvatsku, to je onda znanje, i tu valja upumpavati nehumane količine sredstava. 'Hrvatska pamet', o kojoj se trkelja kao o 'glavnom hrvatskom izvoznom proizvodu' ne postoji, tek ju treba stvoriti.
Teško mi je vjerovati da HDZ za mjesto ministra turizma nije mogao naći bolju osobu od Antona Klimana, kojemu je valjda jedina referenca ta da je jedan od četiri i pol HDZ-ovca u Istri.
Primjećujem da na popisu ministara nema Ivane Maletić, za koju smo bili gotovo sigurni da će biti u novoj vladi. Zadnje se dvije godine dobrano žestila na Grčića, no sada je nema nigdje. Naslućuje se da je sama odabrala ne biti ministricom, te poput Tonina Picule – ostaje na finoj i nezahtjevnoj eurokratskoj plaćici.
Darko Horvat kao ziceraški, neinvazivni izbor na mjestu ministra poduzetništva je sigurno tu Karamarkov igrač sa sjevera Hrvatske, za razliku od situacije u eri politički blagopočivajućeg kancelara Sanadera koji je u tom dijelu države svoje karte bio odigrao na Sunčanu Glavak i Vladimira Ivkovića.
...
Sumacija – nisam zadovoljan, no ne treba suditi aprioristički.
Staro pravilo politike – ufaj se u najbolje, spremaj se na najgore.