Prvi Zaljevski rat imao je za cilj istjerati iračku vojsku iz Kuvajta, dok sada američki stratezi namjeravaju okupirati Irak, smijeniti režim Saddama Husseina i ostati tamo toliko dugo dok Irak ne stvori demokratsku vlast naklonjenu Sjedinjenim Državama i bude mogao opstati bez pomoći sa strane.
Strategija drugoga Zaljevskoga rata temelji se na korištenju nadmoćne sile koja treba razbiti irački otpor što je moguće prije i omogućiti okupaciju zemlje.
Plan koji je razradio Pentagon namjerava započeti rat zračnim napadom u kojem će upotrijebiti najmanje tisuće "pametnih", satelitski navođenih bombi i raketa za kojima bi vrlo brzo slijedile kopnene snage koje će zauzeti ključne objekte.
"Naše snage na terenu su obučene; one su spremne; one su sposobne", rekao je general Tommy Franks, koji će voditi napad na Irak, nakon što je predsjedniku Bushu nedavno predstavio ratni plan.
Odlučujući element ratnog plana je brzi napad koji će se odvijati skoro istodobno na tri polja: zračni napadi, kopnene borbe i napadi specijalnih snaga iza neprijateljevih crta, kažu vojni analitičari.
Napad će započeti val tisuća satelitski navođenih oružja iz nevidljivih bombardera B-2, sa brodova i podmornica iza kojih će brzo slijediti napad kopnene vojske kako bi se postiglo masovno predavanje iračkih vojnika.
Američka vojska imat će na raspolaganju i najsnažniju nenuklearnu konvencionalnu bombu MOAB čijih 10 tona eksploziva satelitski navođenih svojim udarom može posijati pravu pustoš i paniku.
"Želimo stvoriti osjećaj apsolutne bespomoćnosti u iračkoj vojsci", rekao je Harlan Ullman iz Centra za strateške i međunarodne studije.
Posebne snage bit će zadužene za sprječavanje Iračana da ispale svoje rakete Scud, da zapale naftne izvore i da upotrijebe kemijsko ili biološko oružje.
Među oružjima kojima je opremljena američka armada je i "e-bomba" koja stvara snažan elektronski udar koji uništava elektroniku neprijatelja.
Američki stratezi planiraju da nakon zračnog napada usmjerenog na slabljenje iračke zračne obrane i uništavanje drugih ključnih ciljeva vrlo brzo uslijedi napad kopnenih snaga. U prvom Zaljevskom ratu kopnena vojska je krenula u napad nakon pet tjedana zračnog bombardiranja, dok će ovaj puta vjerojatno uslijediti samo nakoliko dana nakon napada iz zraka i odvijat će se skoro istodobno.
Kopneni napad bi trebao krenuti iz Kuvajta, Saudijske Arabije i Jordana, a sjevernu bojišnicu će otvoriti 101 zračno-desantna divizija. Budući da Turska nije dopustila uporabu svojeg teritorija za napad na Irak divizija će morati biti zrakom prebačena na sjever Iraka gdje Kurdi već pripremaju teren za američku vojsku.
Drugi Zaljevski rat u usporedbi s prvim iz 1991. svjedoči o tehnološkom napretku koji je doveo do premjene u načinu ratovanja.
Pentagon namjerava u prvih 24 sata napada na Irak pogoditi više ciljeva u Bagdadu nego što je gađano u 43 dana prvoga Zaljevskog rata. U prvom Zaljevskom ratu manje od 10 posto bombi bile su tzv. pametne bombe dok će to u ovome biti 80 posto. Ova satelitski navođena oružja nalazit će svoje ciljeve automatski, a da ih ne mogu ometati nikakvi vanjski utjecaji.
Nadmoći u inteligentnom oružju pridružuje se i superiornost u obavještajnoj tehnologiji i znanju koja će omogućiti američkoj vojsci da neprekidno zna pozicije i prati pokrete iračke vojske na cijelom bojištu i istodobno ih napada navođenim raketama.
Obezglavljivanje režima bit će najvažniji cilj američke vojne kampanje pa će zato gađati zapovjednička mjesta, predsjedničke palače i položaje Saddamu Husseinu odane republikanske garde. Ideja je u tome da se upotrebom nadmoćne sile zada takav udarac iračkoj obrani da irački režim shvati kako je kraj neizbježan.
Napad će se uvelike osloniti na male skupine specijalnih snaga čija će zadaća biti da obezglave kontrolne i zapovjedne strukture Saddamova režima. Jedna od ključnih misija će biti napadi na 50 Saddamovih utvrđenih palača.
Amerikanci se nadaju da moral iračke vojske nije na naročitoj visini i da nemaju previše volje boriti se za Saddama Husseina te da će uspjeti iračku vojsku od 400.000 vojnika zajedno sa stanovništvom okrenuti protiv iračkog diktatora.
Sjedinjene Države za rat s Irakom rasporedile su oko 250.000 vojnika što je dvostruko manje od vojne sile koju su angažirale u Zaljevskom ratu 1991. S druge strane Irak ima vojsku koja je otprilike dvostruko manja od one koju je Saddam Hussein mogao suprotstaviti 1991.
Ukupno šest američkih borbenih skupina oko nosača zrakoplova nalazi se u Sredozemnom moru ili u regiji Perzijskog zaljeva. Na svakom od nosača je 50 zrakoplova, uz one stacionirane u zemaljskim zračnim lukama u Turskoj, Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama Zaljeva Sjedinjene Države će moći angažirati ukupno oko 750 zrakoplova u zračnoj kampanji protiv Iraka.
Pentagon računa da će Iračani biti uglavnom bez obrane suočeni s ogromnom silom koja će se na njih sručiti. Američki tenkovi su sposobni uništiti iračke, a da ih ovi niti ne opaze, a nevidljivi bombarderi B-2 napadaju dok su potpuno izvan dosega iračkih projektila.
Za Bushovu administraciju je prava noćna mora mogućnost da tijekom napada dođe do velikih iračkih civilnih žrtava, ali drži da će pažljivo odabiranje ciljeva i preciznost novih oružja smanjiti tu mogućnost.
Bez obzira na izuzetnu borbenu nadmoć i planeri u Pentagonu zabrinuti su mogućnošću da će Saddam Hussein, stjeran u kut, upotrijebiti kemijsko ili biološko oružje. Specijalne snage bi se trebale pobrinuti da se to ne dogodi.
Drugi izvor brige je mogućnost da se pripadnici specijalne Republikanske garde i sigurnosnih službi, odani Saddamu odluče na obranu Bagdadu.
Mada ne namjerava upuštati se u masovnu borbu u gradu, koja vrlo lako može krenuti po zlu, američka vojska je nabavila i opremu za ratovanje u urbanim sredinama.
Stratezi umjesto upuštanja u gradsku borbu namjeravaju okružiti Bagdad, a onda će komandosi i precizna oružja uništiti pojedina strateška mjesta.