STJEPAN IVANIŠEVIĆ, bivši ministar pravosuđa u Račanovoj vladi u intervjuu za business.hr nakon desetak godina šutnje prvi put progovara što je zatekao u pravosuđu, koje je promjene inicirao i proveo, a koje nije uspio i s kojim se i čijim otporima morao hrvati.
Na pitanje je li bilo pritisaka da se obustavi postupak protiv aktera u aferi Grupo, među kojima je uz Ivića Pašalića i Miroslava Kutlu bio i suvlasnik EPH-a Ninoslav Pavić, Ivanišević odgovara: "Bilo je pritisaka, i to grubih. Postupak je obustavljen nakon mojeg odlaska, a koliko mi je poznato, okončan je u fazi istrage zato što nije bilo dovoljno dokaza da bi se podigla optužnica".
Govoreći o suradnji s Haškim sudom kazao je kako ga je Ozren Žunec, nedugo nakon preuzimanja dužnosti šefa HIS-a, zamolio da dođe u njegov ured. "Odveo me u podrum gdje se nalazila pažljivo sortirana i moderno opremljena arhiva HVO-a. Nakon kraćeg pregleda, ustanovili smo da su se tamo nalazili dokumenti koji su bili itekako relevantni za suđenje Tihomiru Blaškiću u Haagu. Tamo smo, primjerice, našli njegov ratni dnevnik iz kojeg je bilo vidljivo da nije znao za plan napada na Ahmiće te dokumente iz kojih bilo je vidljivo da je nakon toga zatražio provođenje istrage i kažnjavanje sudionika, ali mu je iz štaba HVO-a odgovoreno da to nije u njegovoj nadležnosti. Blaškić je već tada bio osuđen na dugogodišnji zatvor, a prilikom jednog boravka u Haagu posjetio sam ga u zatvoru i u razgovoru s njime stekao dojam da taj čovjek nije kriv za ono za što je osuđen. Stoga sam molio Ozrena da mi dopusti da o nađenom obavijestim Blaškićeva odvjetnika Ante Nobila. Potom je Nobilo dobio formalno dopuštenje da se posluži s tim dokumentima prilikom koncipiranja žalbe. Poznato je kakav je to pravni učinak imalo na Blaškićevu drugostupanjsku presudu", kazao je.
Ivanišević ističe i kako je Haaško tužiteljstvo na taj način doznalo za arhivu HVO-a i naravno bilo je zainteresirano da mu se dokumenti iz te arhive dadu na uvid.
Bivši ministar pravosuđa objasnio je i razloge svoje ostavke: "Stalni izvor mojih frustracija bio je i neiskren odnos prema Haaškom tribunalu. Znalo se protiv koga se provode istrage koje će prije ili kasnije rezultirati optužnicama i nalozima za uhićenje, ali se mislilo da se to neće odmah dogoditi, odnosno da će se to moći ovako ili onako izvrdati. Kada su početkom lipnja 2001. došle optužnice i nalozi za uhićenje Gotovine i Ademija, to je doživljeno kao šok. Traženo je od mene da malo pričekam s dostavom tih akata našem sudu kako bi se pružila šansa optuženicima da se dobrovoljno predaju. Ademi je to doista napravio. Od Gotovine nije bilo nikakvih reakcija. Krajem tjedna predao sam optužnicu i uhidbeni nalog Županijskom sudu u Zagrebu, ali kada je policija došla uhititi Gotovinu, njega više nije bilo na prijavljenoj adresi. Iskoristio je taj poček za bijeg. Zapravo smo mu našim odlaganjem to omogućili. Nakon toga više nisam mogao pogledati u oči predsjedniku Haaškog suda i glavnoj tužiteljici. Bilo mi je jasno da sam izgubio vjerodostojnost i da tu nemam što više raditi. Poslao sam Račanu svoju ostavku prepuštajući mu da on izabere adekvatno obrazloženje".