Foto: FAH/Facebook
EDGAR MORIN, jedan od prvaka sociologije u prošlom stoljeću, francuski mislilac i filozof, svoju knjigu „Kako izići iz XX. stoljeća“ (Pour sortir du siecle XX), koju sam kasnih osamdesetih čitao u prijevodu, čini mi se, zagrebačkog Naprijeda, počinje na raskrižju neke pariške ulice, na semaforu. Desio se tu, naime, neki incident, a kada su prolaznici kasnije upitani koje svjetlo je bilo upaljeno u trenutku udesa, svi su odgovorili različito. Morinu je ta gradska vinjeta poslužila da pokaže koliko su percepcije događaja oko nas površne, šablonizirane i nesigurne.
Sjetio sam se tog uvoda Morinove knjige preksinoć, gledajući na Prvom programu HTV-a intervju s Milom Đukanovićem - koji je 27 godina vladar Sunca i Mjeseca, dana i noći, u susjednoj Crnoj Gori - nakon brutalnog sloma demonstracija u Podgorici koje su nosile radni naslov “Milo, lopove”.
Efekt sidra
Nesigurni novinar, čitajući pitanja s nekakvog papira, primijenio je, svjesno ili ne, upravo taj „efekt sidra“ te je pomogao zajapurenom i sada već nesigurnom Đukanoviću (kamera nikada ne laže) „locirati“ pozadinu demonstracija u ruskom utjecaju koji nastoji spriječiti mogući crnogorski ulazak u NATO i kasnije u EU.
Kako sam pomno pratio demonstracije jer su članovi moje obitelji u njima neposredno sudjelovali, točnije, moja supruga i punica - liberali s „dna kace“ (za neupućene: oni koji su se u jeku Miloševićeve i Đukanovićeve ofenzive okupili na Cetinju i tražili oprost od Dubrovnika te su od istog Đukanovića prozvani ustašama), moj dojam, osnažen živim izvješćima iz te podgoričke mase, bio je drugačiji. Taj dojam su podijelile i velike svjetske medijske juće, pa su tako BBC, CNN, Guardian i France Press pisali o „brutalnom slomu demonstracija protiv posljednjeg europskog diktatora“, apostrofirajući, svi do jednoga, ogroman nesrazmjer između primijenjene sile i stvarne opasnosti od mase koja je, do jednog trenutka, mirno tražila ostavku rekordera na mjestu lidera izvršne vlasti u granicama našeg kontinenta te uspostavu privremene vlasti koja bi zemlju povela u prve slobodne izbore ikada.
Tako je spomenuti novinar HRT-a pokušao vješto spremljenu propagandnu predrasudu smjestiti u površne dojmove kakvi se formiraju kod manje ili više zainteresiranih gledatelja, o tome što se događa u susjedstvu. Pritom se novinar nije zapitao kako to da Đukanović ima isti propagandistički stožer kao i srbijanski premijer Vučić. Čine ga, naime, notorni Vladimir Beba Popović, tabloid Informer i TV Pink, udarna trojka srpsko-crnogorskog medijskog nasilja, upravo isti oni koji su onomad sasuli drvlje i kamenje na hrvatskog premijera Milanovića, nazivajući ga svakakvim imenima, a ponajviše dajući mu epitet ustaše. Kako to da je, u svojim naporima očuvanja jednog režima na vlasti, taj medijski stožer u pravu u Crnoj Gori, a svi znamo koliko u krivu kada u najboljoj maniri „tabloidne demokracije“, kakvom se jedino može definirati današnje stanje u Srbiji, opisuje hrvatsku vladu i njezina predsjednika u sada već pomalo zaboravljenom sukobu oko izbjeglica.
Ugroze koje traju već 27 godina
Milu Đukanovića, tog sjajnog političkog prevaranta i manipulatora, tijekom ovih 27 godina uvijek neko ugrožavao: počelo je s ustašama i Hrvatima zbog kojih mu se, kako je rekao, smučio šah, nastavio je s Miloševićem, svojim duhovnim ocem od kojeg se odmaknuo u klasičnom oceubojstvu, ponajviše zato što Đukanović i njegov partner Stanko Cane Subotić nisu htjeli dijeliti tržište krijumčarenja cigareta sa Slobinom ženom Mirom Marković i sinom Markom.
Crnu Goru je Đukanović uspio odvojiti od Srbije tek 2006. godine, iako su već i ranije za to stvoreni uvjeti. Međutim, on je to učinio tek kada je to postalo oportuno, kada je mač međunarodne tjeralice iz talijanskog Barija visio nad glavom i bio toliko jak da ga je jedino potpuni imunitet šefa neovisne države ili vlade mogao obraniti.
Đukanoviću je tijekom njegove karijere smetao svaki slobodni medij u zemlji i regiji, što je životom platio i vlasnik i urednik podgoričkog Dana, Duško Jovanović. Pogotovo su mu zasmetali Nacional i Ivo Pukanić, koji su briljantno kroz seriju tekstova otkrili mafijašku hobotnicu koja se rađala na jugu. Nažalost, znamo kako je pokojni Ivo završio, a još ćemo vidjeti tko su naručitelji tog strašnog čina u Zagrebu, listopada 2008. Vrijedi dodati da ovaj autor o tome nema nikakvih dvojbi. Kasnije su Đukanoviću zasmetali Vojislav Koštunica i Boris Tadić, kao lideri Srbije koja bi mogla ugroziti „mladu crnogorsku nezavisnost“. To se pogotovo za ovog potonjeg nije moglo reći, sve dok nije upravo on, Đukanović, paktom dogovorenim u pariškom hotelu Ritz, na vlast u Srbiji doveo svoje pulene: Vučića kojem je, kažu, upravo Đukanović apsolutni idol i model vladanja, i Tomislava Nikolića. Bolji poznavatelji prilika uvjereni su da je izborna pobjeda tog šešeljevskog dvojca osigurana upravo novcem zarađenim švercom nedozvoljenih roba i supstanci. Valjda se tržišnom logikom išlo: Srbija je ipak nekih petnaestak puta veće tržište za te robe od Crne Gore.
Prizivanje Rusa
Sada Đukanović i njegov medijski stožer koriste tenzije između NATO pakta i Rusije oko Ukrajine te „prizivaju” Ruse. Rusi mu, dakako, nisu smetali kad im je omogućio, u svojoj „burazerskoj ekonomiji“, kupovinu polovice crnogorske zemlje, bukvalno i faktički, pa je tako prije neku godinu, na jednoj prelijepoj plaži u tamošnjem Sutomoru, osvanuo natpis „samo za rusku djecu“. Ili kada je Putinovu prvom prijatelju, uz čašicu škotskog whiskeyja, u podgoričkom kafiću iz kojeg inače najčešće vodi politiku, prodao najveći industrijski kompleks u Crnoj Gori, Aluminijski kombinat i Rudnike boksita, praktički pola crnogorskog bruto nacionalnog dohotka, čime je uništio egzistenciju nekoliko tisuća obitelji. Rus Oleg Deripaska potom je „izvukao vodu iz suhe drenovine”, govori se o pola milijarde eura profita, i otišao, kupujući od tog novca ogromna zemljišta na crnogorskoj obali, ulažući u nekretnine u Portu Montenegro, ali u i austrijskom Lechu.
Tih godina se Đukanovićeva partija i „pobratimila“ s Putinovom Jedinstvenom Rusijom i on bi se, vjerojatno, sada rado riješio tih dijelova svoje političke karijere.
Uostalom, o tome kolika je Đukanovićeva „ljubav“ prema Zapadu, govori i činjenica da nakon 20 i kusur godina u visokoj politici i susreta s brojnim američkim i europskim decision makerima, on nije naučio sklopiti ijednu rečenicu na engleskom jeziku, barem iz poštovanja prema svojim sugovornicima. Dapače, zna samo nešto malo ruskog, koji je po vlastitom priznanju uvježbavao jednog dugog ljeta u Tjumenu, u dubokom Sibiru, gdje je valjda i naučio, kao podoban kadar tadašnjih centralnih „komiteja“, principe partijske propagande i manipuliranja koje danas uspješno primjenjuje.
No je li crnogorska pozivnica za NATO u prosincu ove godine realna?
Crna Gora i NATO
Je li NATO zaista strateški savez koji prima nove članove jer su mu njihove geografije potrebne, danas, u vremenu najsuvremenijih ratnih tehnologija koje operiraju pokretom računalnog sticka s bilo koje točke zemaljske kugle? Ili je to klub u kojem se članstvo mora zaslužiti demokratskim promjenama u samom biću i društvu svake aplikantske nacije, temeljeno na strategiji američkog Ministarstva obrane i State Departmenta da razvijene, bogate i demokratske zemlje nemaju potrebu ulaziti u ratne sukobe?
Ako je to drugo točno, a potpisnik ovih redova, na temelju susreta i razgovora s više euroatlantskih službenika, sklon je toj definiciji, EU i NATO ne mogu primiti u svoj klub najkoruptivniju vlast u današnjim europskim granicama.
Daron Acemoglu i James A. Robinson, profesori političke ekonomije s Harvarda, u svojoj knjizi “Economic Origins of Dictatorship and Democracy” kažu da ako se u trećem mandatu ne promijeni vlast u jednoj zemlji, onda ta zemlja više nije demokracija i to ima dugoročne posljedice na ekonomski razvoj.
To bi morali znati, pročitati, informirati se barem na Googleu ili Wikipediji, ljudi koji u bilo kakvom pozitivnom ozračju govore o Đukanoviću i njegovu 27-godišnjem opstanku na vlasti. Crna Gora, nažalost, nije demokracija i nikada to nije bila u svom povijesnom razvoju.
Pitanje prodaje crnogorskog Telekoma
Tako pouzdano znam da je jedan od uvjeta za dobivanje pozivnice u NATO, unatoč teškom lobiranju koruptivnih pojedinaca na svim stranama (jer njih svakako ima i u razvijenim demokracijama), okončanje istrage oko prodaje crnogorskog Telekoma Mađarima i Nijemcima, u kojoj je milijunsku proviziju, što su američke institucije već utvrdile, uzela „advokatica, sestra najmoćnijeg političara u zemlji”, citiram službeni dokument američkog Ministarstva pravosuđa. Sada je na crnogorskom pravosudnom sustavu da to procesuira. Ali kako da domaće, crnogorsko tužilaštvo, u postojećoj konstelaciji snaga krene na „najmoćnijeg brata”?
Ne varajmo se, u Europi, kao i u SAD-u, velika je nelagoda oko toga da se u isti klub primi Đukanovića i njegovu Familiju. Zato pretpostavljam da će pritisak na Đukanovića rasti svakim danom, neovisno o trenutnim događajima u Podgorici. On neće dobrovoljno predati vlast i pretvoriti se od najmoćnijeg čovjeka u zemlji u najpoznatijeg zatvorenika Spuža, što je inačica hrvatskog Remetinca. No to ga svakako čeka. Treće mogućnosti nema, tertium non datur, kaže latinska poslovica.
Danas je objektivnim promatračima kristalno jasno da Milo Đukanović nema političku, ideološku ili ekonomsku matricu vladanja.
Vlasnik jedne male države
Njegovo stanje, stanje vlasnika jedne male države dugih 27 godina, postalo je neodrživo, kako u zemlji, tako i u međunarodnoj zajednici. Đukanovićeva politika, ako se gleda cijeli njen opseg, svojevrsna je povijest političkog i fizičkog nasilja na našim prostorima. To je, nakon dvadeset i kusur godina mog bavljenja tom geografijom, jer tamo sam rođen, definitivni zaključak. Ovo što se sada događa na ulicama Podgorice, na objema stranama, samo je kulminacija tog dugogodišnjeg nasilja.
Nasilje je u nas, u politici, počelo sa Slobodanom Miloševićem, on je bio njegov rodonačelnik, no đak koji je ponio tu luču daleko, predaleko, je Milo Đukanović.
Nasilje je, nažalost, jedina matrica koju on poznaje i koju će njegovi oponenti, kojih je svakim danom sve više, također primjenjivati ako se nešto brzo ne promijeni u samoj zemlji.
Đukanovićevo svojevremeno pozivanje i guranje u bespotrebni rat protiv prvih susjeda pa zatim višestruke krađe izbora i prekrajanje izborne volje građana, dokumentirano i procesuirano na nekim crnogorskim sudovima nižeg ranga, ubijanje i prebijanje političkih protivnika i medijskih oponenata, poticanje ilegalnih aktivnosti u trgovini nedozvoljenim robama, korištenje resursa države za osobne probitke i interese - sve je to nasilje.
Crna Gora bez Đukanovića
Ova mala, lijepa mediteranska zemlja značajne povijesti, svoju budućnost može graditi samo u većim savezima i unijama i u nenasilnoj potrazi za istinskom, a ne hibridnom demokracijom Đukanovićeva tipa.
James Madison, jedan od očeva SAD-a, piše u „Federalističkim spisima“: ”Što je veća zemlja, manja je mogućnost interesnih (rent seeking) grupa i pojedinaca da otimaju prava svojim građanima.” Ako građanin živi u maloj, nezavisnoj zemlji, nastavlja Madison, zemlji kojom vlada tiranija jednog čovjeka ili koruptivne elite, taj je građanin izgubljen. Veća unija, koju čini više heterogenih država i u kojoj vladaju zajednički usvojena i prihvaćena pravila ponašanja i set zakona, štiti građane od od upliva „tiranskog pojedinca i koruptivne grupe” koji bi mu, inače, limitirali osobne ili ekonomske slobode. Zato je članstvo Crne Gore u NATO-u i Europskoj uniji od enormnog značenja za svakog građanina te zemlje, to je positive-sum game. No Crna Gora zato mora proći isti onaj put koji je nedavno prošla hrvatska demokracija te se primjenom europskog prava i pravila ponašanja, kroz proces konvergencije razvijenim društvima, osloboditi političkog otrova nagomilanog u prošlim desetljećima, kao i koruptivnih tirana i elita koje te otrove proizvode.
Drugim riječima, Crna Gora bi svakako trebala biti dobrodošla u euroatlantske integracije, no nikako s Đukanovićem na čelu.
Ratko Knežević je investicijski bankar iz Londona, magistar znanosti, koji već godinama radi za najveće svjetske financijske institucije kao stručnjak za ekonomije malih zemalja. Upravo to je bila i tema njegovog magistarskog rada na prestižnoj i cijenjenoj u svijetu London Business School i njenoj školi za lidere Sloan fellowship. Često su ga citirali u Financial Timesu, The Economistu, BBC-u, New Yorkeru i ABC Newsu...
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala