OTVORENO pismo Želimira Čizmića, predsjednika Udruge dragovoljaca Hrvatske ratne mornarice iz Dubrovnika, a vezano uz sve "sramote i poniženja koje kojekakvi demagozi, koristoljupci i lovci u mutnome, kojima je Lijepa naša prečesto na usnama, a premalo u srcu i koji hrvatsku državu svode tek na mjeru svojih osobnih interesa", prenosimo u cijelosti.
Pišem ove retke u mislima na sudionike Domovinskoga rata koji su branili Domovinu i stvarali Državu, na one kojima su Hrvatska, njezina sloboda, cjelovitost, napredak i budućnost bili i ostali na srcu, na one koji su iskreno prihvatili demokraciju, cijeneći njezine vrijednosti, prije svega toleranciju, osjećaj za slabije, za različitost, za manjine... u mislima sam s onima koji žele razvijati dijalošku svijest nasuprot isključivosti i jednoumnosti. U to ime bili smo spremni položiti i svoj život, znajući da imati državu znači prije svega prihvatiti odgovornost, a ne koristiti se privilegijama, da je država primarno obveza poštenoga postupanja prema sebi, svojim sugrađanima i svima onima u svijetu s kojima se dijele vrijednosti slobodarstva, osobne odgovornosti i napretka. U tom i takvom razumijevanju država je prije svega mehanizam koji brani svoje građane pravosuđem, policijom, vojskom... Za sve nas, koji smo svjesni kako smo teško i uz kolike žrtve obranili Domovinu i stvorili Državu, najveći stupanj domoljublja jest ustavni patriotizam, nasuprot patetici plemenskoga ili cehovskoga tipa, koji uskogrudno promiču pojedine interesne skupine, nastojeći ponešto dodatno ušićariti, materijalno ili medijski, pri čemu stradavaju istina, moral i dostojanstvo.
U Domovinskom ratu smo pobijedili zadnji snažni i aktivni fašizam u Europi, onaj velikosrpski, čija je mitomanija tako skupo stajala kako narode tako i pojedince na ovim našim trusnim prostorima. Ispravno valorizirajući vrijednosti antifašizma i Domovinskoga rata imamo pravo osjećati se pozvanima i upozoravati te ustrajno ukazivati na svaki oblik netrpeljivosti i mržnje, iskazan na bilo koji način prema drugome i drugačijem. bez obzira na motive, jer ni jedan nije opravdan, kao što ni jedna isprika za takve čine nije prava niti je zdrav razum može prihvatiti.
Među ružnim događajima koji nas ovih vrućih ljetnih dana okupiraju, posebno se ističu dva koja se izravno tiču braniteljske populacije, odnosno ciljeva koje smo sebi postavili odlazeći pred dvadesetak godina u obranu zemlje.
1. Oštećivanje automobila zbog nepoćudnih tablica (pretežito onih iz Srbije), pisanje parola mržnje, ispisivanje znakova koje svaka demokratska javnost osuđuje (klempavo U s ucrtanim križem), jednostavno nisu vrijednosti za koje je podnesena i jedna žrtva, ni prolivena i jedna suza. Te su pojave vrijedne samo najoštrije osude – one su neodgovorno, šovinističko ponašanje, nedostojno Hrvatske Domovine. Stoga mjerodavni i odgovorni, od politike do policije i pravosuđa, moraju postupati odlučno i profesionalno, u skladu sa zakonom, suzbijati takve pojave i promptno sankcionirati počinitelje. Budući da je često riječ o mladim ljudima, pa i maloljetnicima, potrebno je pozvati roditelje, škole i vjerske zajednice da utječu na njihovo ponašanje. Hrvati su kroz povijest često bili maltretirani, ponižavani i potcjenjivani, a najgore što nam se može dogoditi je da se sad mi spram drugih odnosimo kako su se neki znali odnositi prema nama. Netolerantnima, mrziteljima i huliganima nije mjesto među pristojnim i slobodnim svijetom – za njih postoje institucije koje ih trebaju socijalizirati na pravi način.
Odlazak u Domovinski rat nismo doživjeli kao prigodu za revanš i odmazdu, ideološku ili nacionalnu, spram bilo koga, nego kao priliku da se stvori sređena i odgovorna država. Motiv nam nije bilo profiterstvo, materijalno ili političko, nego želja za uređenjem zajednice ravnopravnih prilika. Pa tako i sad, u vremenu nakon Domovinskoga rata, neprihvatljive su odmazda i osveta u bilo kojoj formi, prema bilo kojem pojedincu ili kolektivitetu, jer moramo biti društvo jednakih šansi, u skladu s vrijednostima ustavnoga patriotizma.
2. Kao branitelji svjedoci smo da često i zbunjujuće (ne) reagiramo na postupke poput onih Branimira Glavaša. Njegove izjave i postupci, u kojima nam uporno dokazuje koliko malo cijeni Državu za koju se borio, zaslužuju najoštriju osudu. Razumije li on uopće što država jest ili ga ona kao takva niti ne zanima? Glavaš se ruga Republici Hrvatskoj, njezinim institucijama i vrijednostima, te ustrajno pokazuje koliko nije zaslužio sva dobivena odličja, o činu da i ne govorimo. Znano je da su tijekom Domovinskoga rata, protivno zdravoj logici, mnogi dobivali činove, odličja i zahvalnice na bazi prijateljstva, rodbinsko-zavičajnih veza ili po načelu raznih, prije svega stranačkih podobnosti. Ipak, sve kad-tad izađe na vidjelo, kad-tad se pokaže tko se i zbog čega u tim vremenima i za koje ciljeve/vrijednosti zauzimao, što je imao na umu. Ne želeći polemizirati o Glavaševim zaslugama samo ističem da bi on kao general Hrvatske vojske morao poštovati institucije zemlje koju je branio, prije svega njezine zakone i Predsjednika Republike, koji je i njegov Vrhovni zapovjednik. Trebao bi poštovati volju naroda (birača) na koji se inače rado pozivao (ili on priznaje samo dio toga naroda). Ako je u ime naroda znao primiti odličja i generalski čin, veliku saborsku plaću i priskrbiti privilegiranu mirovinu, trebao bi snositi i posljedice po istom tom narodu. Ako se baš želi osloboditi nekih vidljivih znakova sveze sa zemljom koju u zadnje vrijeme kao pravi ekscesni sociopat, pobjegavši pred njezinim zakonima, ironično naziva susjednom, da je moralan kakvim se predstavlja, odrekao bi se saborskih primanja za vrijeme u kojem nije sudjelovao u radu Sabora. Također bi mogao preduhitriti Vrhovnoga zapovjednika i sam se odreći čina generala, budući da svojim postupcima i sam dvoji je li ga zaslužio.
Zbog svega rečenog Predsjednik Republike Hrvatske i Vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske treba imati punu potporu da i u rješavanju slučaja Glavaš slijedi slovo i duh zakona, bez povođenja bilo kakvim emocijama ili političkim razlozima.