REFERENDUM nam nije bio suđen godinama.
Nismo imali referendum o ulasku u NATO savez, nismo imali referendum o izmjenama Zakona o radu, nismo imali referendum ni o jednoj ključnoj izmjeni Ustava, kao ni o tako važnim pitanjima kao što su vjeronauk u školi ili tako banalnim stvarima kao što je stadion u Maksimiru.
Nismo dobili čak ni obećani referendum za opoziv gradonačelnika Milana Bandića.
Prvo izlazimo, sada ulazimo
U ona dva navrata u ova dva desetljeća kad nam je omogućeno da izađemo na referendum (jer drugog izbora nije bilo), oni su imali povijesnu težinu. Prvi put smo izlazili iz Jugoslavije, a drugi puta ulazimo u Europsku uniju.
Prije točno dvadeset godina, u svibnju 1991. godine, građani su odlučivali o samostalnosti Hrvatske. Pitanje je glasilo: "Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“.
Koliko bi ljudi danas glasalo za takav prijedlog? Tada ih je glasalo 94 posto od 83 posto onih koji izašli na referendum.
Nema puno prostora za manevar
Sva sreća da je postavljeno i drugo pitanje. "Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?“.
Ovoga puta pitanje je jasno. Kao što je jasno da politička elita građanima (opet) ne ostavlja previše manevarskog prostora.
Predsjednik države kaže da EU "nema alternative". Ministrica vanjskih poslova kaže da "bez EU nema mirovina". U Hrvatskom saboru nema ni jedne euroskeptične stranke. Vlada čeka s radikalnim rezovima u proračunu kako ne bi razljutila građane prije referenduma. Koji je za mnoge došao prebrzo.
I tako, izbor navodno postoji, ali praktički ga nema. Opet.
Bujica idiotarija
S druge strane, euroskeptici su bili još gori. Desnica je bubala sumanute argumente, ljevica plasirala argumente koji su Hrvatsku već ionako došli glave. Utemeljene razloge, a njih nesumnjivo ima, preplavila je bujica idiotarija.
Na kraju se cijela priča svela na emociju. Na strah od toga da će nas EU uništiti ili na strah od toga da ćemo bez EU propasti. Još više.
Bez obzira na sve to, sama činjenica da imamo referendum - i to tek drugi put u dvadeset godina - predstavlja prvu pobjedu onoga što EU predstavlja. U Hrvatskoj se napokon probudila građanska svijest, kao i angažman pojedinaca i društvenih grupa, a rasprava o EU, koliko god bila bezvezna i brzopleta, opet je bila korisna i dobrodošla.
I ono najvažnije, odluka je napokon prepuštena građanima, a ne (samo) političkim elitama.
Hrvatima treba polemika
Bez obzira na zatupljujući pristup HTV-a, na isključivost vladajućih struktura, kao i na silovanje argumenata (s obje strane), Hrvati su pokazali da žele, trebaju, a ponekad čak i znaju polemizirati o stvarima koje se tiču njihovih sudbina i njihove budućnosti.
Pa i pod cijenu toga da se i eurofili i euroskeptici međusobno optužuju za nacionalnu izdaju: jedni da predaju Hrvatsku u ruke velikim silama, drugi da je prepuštaju njezinoj nezavidnoj, balkanskoj sudbini.
I opet, baš kao i 1991. godine, izbor navodno postoji, ali kao da ga nema.
Hrvatska je odavno u EU
Da budemo na čistu, Hrvatska je već odavno u Europskoj uniji. Već deset godina usvaja njezine standarde, orijentira se prema njezinu tržištu, sluša njezine diktate, sve najvažnije političke opcije u ovoj zemlji su eurofilske, često čak i nekritički.
Hrvatska je stoga osuđena da nastavi istim putem izvan Europske unije. Ili da nastavi istim putem unutar Unije, ali koristeći pritom neke od njezinih prednosti.
Uglavnom, sami se nećemo spasiti, kao što nećemo ništa više propasti unutar EU.
Sigurno je jedno. Ako referendum prođe - a sve relevantne ankete govore da će se to dogoditi - u Hrvatskoj neće biti previše slavlja. Sigurno ne kao poslije onog zadnjeg referenduma.
Gore nam je već bilo
Eurofili će i dalje strahovati za svoju budućnost, ali barem neće strahovati od onog najgoreg.
Euroskeptici će biti razočarani, ali sigurno manje od onih koji su godinama gledali kako HDZ pobjeđuje na izborima. Oni su između dva referenduma doživjeli puno gorih stvari od onih koje ih čekaju u Europskoj uniji.
Najgora je, međutim, sljedeća spoznaja: da nas EU neće spasiti od nas samih.
Ostale komentare autora pročitajte ovdje