Neki promatrači, ali i oporbeni prvaci, u tome su vidjeli izborni manevar sa željom da se izbjegne još jedan novi i očekivani izborni poraz vladajuće stranke, budući da je francuska javnost u većini protiv ulaska Turske.
Novi šef francuske diplomacije, Michel Barnier, u četvrtak je ponovio kako francuska pozicija ostaje nepromijenjena - "nastavak i jačanje dijaloga", što su ga zemlje osnivači Europske ekonomske zajednice "pokrenule prije četrdeset godina s tom velikom zemljom, s tim našim susjedom", uz napomenu kako se ipak "ne postavlja pitanje da Turska sutra uđe u Europu".
Idućeg listopada Europska komisija će dati svoje mišljenje o "napretku" koja je postigla Turska u pogledu kriterija definiranih 2002. u Kopenhagenu, a hoće li se i, ako da, kada pokrenuti pregovori s Ankarom, o tome pak treba da se u prosincu izjasne Dvadesetpetorica na summitu u Irskoj.
Francuska nije jedina zemlja čija se javnost većinom izražava protiv ulaska Turske, pa se tako i u Njemačkoj, u zemlji gdje živi brojna turska zajednica, čak 57 posto ispitanika izjašnjava protiv, a oporba, CDU/CSU, u zamjenu za članstvo nudi Turskoj odnose "povlaštenog partnerstva".
Opozicija u Francuskoj, ponajviše socijalistička stranka, kritizira UMP da je iz izbornih razloga potegao "tursko pitanje" te podsjeća kako je sam Jacques Chirac u prosincu 1999. u Helsinkiju stavio svoj potpis na kandidaturu Turske i da su još 1963. njemački kancelar Konrad Adenauer i francuski predsjednik Charles de Gaulle obećali bili Turskoj ulazak u Europsku zajednicu.
"Turska je već kandidat, i to ne može biti dovedeno u pitanje", kaže bivsi socijalistički ministar za europska pitanja, Pierre Moscovici, i ponavlja kako "Europska unija nije kršćanski klub".
Jedan od najboljih francuskih poznavalaca europske problematike, Jean-Louis Borlanges, euro-zastupnik iz redova centrističke UDF koja u europarlamentu pripada skupini Europske pučke stranke (EPP), drži kako je već davanje Turskoj statusa kandidata izazvalo proturječje koji je više nemoguće kontrolirati te na adresu svih onih koji ponavljaju kako "Europska unija nije kršćanski klub" odgovara da "biti Europljanin ne znači biti i danas kršćaninom" - kao što to misle svi oni koji bi željeli postaviti Boga u europski ustav, već " biti takvim već petnaest stoljeća".
To pak otvara pitanje nasljeđa, identiteta i granica kao i dviju različitih vizija europske integracije, dviju različitih vokacija koje je salijeću još od samih njenih početaka : kroz europski projekt izraziti zajednički identitet, koji se onda ne širi "bez granica", već po sebi i drugima prepoznaje, ili, jednostavno, pacificirati "neprijateljsku drugost", što ga onda svodi na neku vrstu neambicioznog regionalnog okupljanja kulturno različitih država.
Drugim riječima : Europa-sila ili Europa-prostor, europska Europa ili euro-atlantska Europa, dva koncepta oko kojih vlada prava kakofonija u francuskoj, ali i u široj europskoj političkoj javnosti.
Ima možda u svemu tome i neke povijesne ironije, jer Europskom unijom, u ovim sudbonosnim trenucima kad se odlučuje o njenom ujedinjenju, o njenom ustavu, i o samoj njenoj budućnosti, predsjeda Irska, zemlja koja nosi teško breme vjerske i političke podijeljenosti.
Piše: Frano Cetinić
(Hina) xfcet ysb