SAD je tijekom 20. stoljeća službeno sudjelovao u više od 25 međunarodnih sukoba, od otvorenih ratova do vojnih intervencija. Ponekad je to bilo i neuspješno, ali sposobnost SAD-a da projicira vojnu moć u cijelom svijetu bila je neupitna.
Neki povjesničari smatraju da nijedan imperij nikad nije imao toliku dominaciju nad protivnicima i ostatkom svijeta kao SAD u nekim razdobljima 20. stoljeća, posebno u četiri godine tijekom kojih je bio jedina država s nuklearnim naoružanjem te 90-ih nakon raspada SSSR-a.
Geografski na idealnoj poziciji da vojno intervenira bilo gdje u svijetu bez ugroze vlastitog teritorija, u mnogim je ratovima financijska pomoć SAD-a bila presudna. Ili kako je navodno jednom prilikom rekao njemački kancelar Otto von Bismarck: "Amerikanci su zaista sretan narod. Graniče na sjeveru i jugu sa slabim susjedima, a na istoku i zapadu s ribama."
SAD je u Europi bio ključan zbog materijalne pomoći, na Pacifiku je većinu posla odradio sam
SAD je često vojno intervenirao u raznim ratovima diljem svijeta. Najozbiljniji je dakako bio Drugi svjetski rat, najveći sukob 20. stoljeća. Iako je u Europi poginulo više vojnika SAD-a nego na Pacifiku, SAD u Europi nije ratovao sam, nego uz saveznike, uključujući SSSR, koji je imao daleko najveći broj žrtava.
Najveća uloga SAD-a u Europi je bila financijska pomoć, i to ne samo zemljama poput UK-a i Francuske nego i SSSR-a. Sam Staljin je na konferenciji u Teheranu 1943. izjavio da bi SSSR izgubio rat bez materijalne pomoći SAD-a. Isto je ponovio i Nikita Hruščov u svojim memoarima.
No na Pacifiku je SAD imao puno manje saveznika. Kina je izgubila daleko najviše vojnika, ali se na njenu pomoć u osvajanjima otoka Mikronezije, Nove Gvineje i Filipina nije moglo računati. Protiv Japana se nisu borili samo vojnici SAD-a - sudjelovali su i vojnici Britanskog Carstva iz Indije, Australije, Kanade, Nizozemske i drugi - ali je samo vojno ljudstvo SAD-a bilo puno važnije nego u Europi.
Upravo je u Pacifičkom ratu zabilježena najveća predaja vojnika SAD-a u povijesti. To se dogodilo na Filipinima, na sjevernom otoku Luzonu 9. travnja 1942., kad se general Edward P. King predao japanskom generalu Masaharu Hommi, a s njim i 12 tisuća američkih i 63 tisuće filipinskih vojnika.
Filipini su napadnuti odmah nakon Pearl Harboura
Pacifički rat počeo je nenajavljenim napadom Japanskog Carstva na američku vojnu bazu u Pearl Harboru u ranim jutarnjim satima 7. prosinca 1941. Napad je izveden za vrijeme višemjesečnih pregovora između dvije strane, u kojima je Japan tražio da SAD prestane pomagati Kini u obrani od japanske okupacije i da ukine ekonomske sankcije protiv Japana, pa je SAD bio sasvim nespreman.
Samo nekoliko sati nakon napada na Pearl Harbor započeo je invaziju na Filipine, tada poluautonomnu državu usko vezanu uz SAD i s nekoliko vojnih baza na svom teritoriju. Filipini nisu bili ni dio SAD-a ni nezavisna država, ali planirali su do 1946. mirno ostvariti potpunu neovisnost od SAD-a.
Potpuno odsječeni od vojske SAD-a pomorskom blokadom i bombardirani nadmoćnim zrakoplovstvom, američki i filipinski vojnici izdržali su četiri mjeseca. No to je od početka bila izgubljena bitka jer je SAD udaljen preko 7 tisuća kilometara, a Japan manje od dvije i pol tisuće. Uz to je vojna mornarica Japana sasvim vladala Pacifikom jer je SAD izgubio dobar dio flote u napadu na Pearl Harbour (iako ne i najvažnije brodove - nosače zrakoplova).
Potpuno okruženi Amerikanci i Filipinci brane se na malom poluotoku
Amerikanci i Filipinci nisu se predali bez borbe. Potpisivanju konačne predaje prethodila je četiri mjeseca duga bitka na poluotoku Bataanu. S koliko otpora je vojska SAD-a i Filipina držala položaje svjedoči činjenica da je dok se bitka odvijala Japan osvojio gotovo cijelu Jugoistočnu Aziju, uključujući Nizozemsku Istočnu Indiju (današnja Indonezija), Francusku Indokinu (danas Vijetnam, Laos i Kambodža), Tajland i Singapur.
Kontrolirano povlačenje prema poluotoku, na kojem se pripremala zadnja obrana dok ne stigne pomoć iz SAD-a, počelo je već u siječnju. General Douglas MacArthur vodio je obranu i sam govorio trupama da trebaju izdržati dok ne stignu "tisuću trupa i stotine zrakoplova".
Već sredinom siječnja došlo je do nestašice hrane, a počele su se širiti i bolesti. Moral je ipak bio jak pa su čak izvedeni i uspješni kontranapadi. Do početka veljače japanska vojska, zadužena za razbijanje otpora, morala je zatražiti dodatna pojačanja iako se borila s izgladnjelim i bolesnim protivnikom.
Na kraju je postalo jasno da je Bataan nemoguće braniti do dolaska pomoći pa su general MacArthur, njegova obitelj i političko vodstvo Filipina bili evakuirani. MacArthur je na kraju stigao do Australije, s koje je preko radija obećao stanovnicima Filipina da će se vratiti.
Konačna predaja
Krajem ožujka vojska Japana ponudila je "časnu predaju" vođi američke i filipinske vojske Edwardu P. Kingu, ali on je ignorirao poziv. Osnažena novim vojnicima, dodatnim topovima i bombarderima, vojska carskog Japana ipak je ostvarivala napredak protiv izgladnjelih, umornih i bolesnih Amerikanaca i Filipinaca.
Suočen s nemogućom situacijom, King se predao 9. travnja, ali samo verbalno jer Japan nije pripremio službeni dokument na kojem bi se mogla potpisati predaja. Predaja je objavljena i na radiju vojske SAD-a s otoka Corregidor. "Bataan je pao, ali duh zbog kojeg je stajao - svjetionik za sve ljude na svijetu koji vole slobodu - ne može pasti!" bila je završna rečenica obavijesti o predaji.
Ukupno se predalo preko 60 tisuća vojnika, od čega 15-ak tisuća Amerikanaca, a ostatak su činili filipinski vojnici. Uz to je uslijed kaosa s vojskom ostalo i nekoliko desetaka tisuća civila.
Počinje Batanski marš smrti
Zarobljenici su okupljeni u gradovima Mariveles i Bagac, a fizičko zlostavljanje počelo je praktički odmah. Jedan od prvih zločina dogodio se na obalama rijeke Pantingan, gdje je carska vojska Japana pogubila nekoliko stotina časnika filipinske vojske. Put s najjužnijeg dijela poluotoka Bataan do gradova u unutrašnjosti otoka i raznih zarobljeničkih logora bio je dug oko 100 kilometara, po temperaturama većim od 40 stupnjeva, a putovalo se uglavnom pješke ili u prenatrpanim željezničkim vagonima.
Zarobljenici su dobivali jako malo hrane i vode, a bolesti su se brzo počele širiti. Uz to su trpjeli konstantno zlostavljanje vojnika carske vojske Japana. Oni koji bi zastali, pali od iscrpljenosti ili sunčanice streljani su na licu mjesta. Procjene variraju, ali u maršu je poginulo oko 600 američkih i nekoliko tisuća filipinskih vojnika.
Japansko vojno vodstvo osuđeno i pogubljeno
Vijest o maršu došla je do medija u SAD-u tek u siječnju 1944. Razumljivo, izazvala je bijes u javnosti i želju za osvetom. To je postignuto početkom 1945., kada se general MacArthur vratio s vojskom na Filipine, kako je i obećao, oslobađanjem poluotoka Bataan i glavnog grada Filipina.
Nažalost, tijekom bitke za Manilu vojska Japana počinila je puno gore zločine ubijanjem nekoliko desetaka tisuća civila, masovnim silovanjima i uništavanjem grada. Crkve, bolnice i fakulteti bili su česta poprišta masovnih ubojstava. General vojske carskog Japana Masaharu Homma i dva časnika su uhićeni, osuđeni za ratne zločine prema principu zapovjedne odgovornosti i pogubljeni.
Danas se uspomena na Batanski marš smrti obilježava diljem SAD-a i Filipina. Japanske vlasti su se prije nekoliko godina javno ispričale rijetkim živućim žrtvama.
Danas su SAD, Filipini i Japan bliski saveznici
Japan je na kraju potpuno poražen, što je platio golemom cijenom (nuklearne bombe). SAD je nakon kraja Drugog svjetskog rata čak pomogao obnoviti Japan, a danas su Japan i SAD bliski saveznici. Ma koliko Batanski marš smrti bio strašan zločin, minoran je u usporedbi s onim što se događalo u Europi, Kini i prilikom opsade Manile. No ostaje upamćen kao rezultat najveće predaje u povijesti SAD-a.
To nije slomilo borbeni duh Amerikanaca i Filipinaca, dapače. Japan se službeno predao 2. rujna 1945. iako je car Hirohito već 14. kolovoza snimio objavu o kapitulaciji na fonografsku ploču, koja je objavljena na radiju sljedeći dan.
Početkom srpnja 1946. Filipini su proglasili punu neovisnost, kao što je bilo dogovoreno s SAD-om prije početka Drugog svjetskog rata. Prema anketi koja je provedena 2019., 64 posto Filipinaca SAD smatra najvećim saveznikom svoje države, a zanimljivo je da isto misli i 63 posto anketiranih ljudi u Japanu.