AMERIČKI predsjednik George W. Bush zacrtao je za 2005. ambiciozan i po mnogima rizičan program u vanjskoj i unutarnjoj politici, s Irakom, oživljavanjem bliskoistočnog mirovnog procesa i obnovom savezništva s Europom te reformom mirovinskog sustava na vrhu prioriteta.
Dok se priprema za siječanjsku inauguraciju i želi više usmjeriti na domaća pitanja, Bush bi, smatra se, mogao otkriti da će ga Irak, barem u 2005., toliko okupirati da bi mogao imati problema s pokretanjem velikih inicijativa na unutarnjem planu poput mirovinske reforme.
Izbori u Iraku 30. siječnja ključan su događaj za koji se američki predsjednik nada da će, uz jačanje iračkih snaga sigurnosti, donijeti stabilnost toj zemlji i izmaknuti tlo pod nogama teroristima i pobunjenicima koji ne posustaju u širenju nasilja.
Alternativa, nastavak nereda i nasilja koje SAD ne može kontrolirati, komplicirao bi će američku vanjsku politiku daleko preko Iraka oduzimajući resurse za rješavanje drugih pitanja.
Sam Bush priznao je važnost Iraka na novogodišnjoj konferenciji za novinare. "Mi smo bitno zainteresirani za uspjeh slobodnog Iraka. Jer, slobodna društva ne izvoze terorizam", rekao je on.
Uz Irak, i Iran i Sjeverna Koreja, sa svojim nuklearnim ambicijama i represivnim režimima koji mogu destabilizirati njihove susjede, također su visoko na listi prioriteta Bushove administracije.
Američka vanjska politika prema sve tri zemlje vezana je uz nastavak borbe protiv terorizma jer ih Busova administracija vidi kao potencijalni izvor obuke ili oružja za teroriste.
Bush treba odlučiti kako i koliko diplomatski pritisnuti Iran i Sjevernu Koreju imajući na umu da, uz američku vojsku prikovanu u Iraku, za predvidljivu budućnost nema mnogo vojnih opcija za suočenje s druge dvije članice tzv. "osovine zla", kako je svojevremeno nazvao ove tri zemlje.
Istodobno, Bush bi mogao odigrati središnju ulogu u pregovorima između Palestinaca i Izraelaca i iskoristiti mogućnosti nastale smrću Yassera Arafata za oživljavanje bliskoistočnog mirovnog procesa nakon palestinskih izbora u siječnju.
Tijekom svog posjeta Europi u veljači Bush će se suočiti s izazovom da ponovno pridobije europske saveznike, otuđene ratom u Iraku, za zajedničke diplomatske napore i šire za svoju doktrinu preventivnog vojnog napada, tvrde analitičari. Ako ne uspije osigurati prihvaćanje svoje doktrine, "razdor koji ona stvara konačno će je osujetiti, čak i ako to ne učine njezini neprijatelji", kaže John Lewis Gaddis sa sveučilišta Yale.
Mir na Bliskom istoku područje je na kojem europski čelnici žele suradnju sa SAD-om, no američki predsjednik, kako se procjenjuje, još puno toga treba učiniti kako bi uklonio njihov skepticizam oko Iraka i Bushove doktrine i pokazati više volje za suradnju u međunarodnim odnosima.
Uspjeh u Iraku utjecat će i na mogućnosti za djelovanje na planu unutarnje politike. Nasilje i nestabilnost u Iraku i nakon tamošnjih izbora moglo bi zasjeniti Bushove pozive na mijenjanje američkog mirovinskog sustava, pojednostavljivanje poreznog sustava i reviziju imigracijskog zakona, koje Bijela kuća želi početi razvijati u siječnju na unutarnjem planu.
"Veliki rizik za predsjednika je da bi, ako se nastavi pojačavati, ovo moglo nadići mnogo od onoga što želi učiniti", upozorio je bivši senator Warren Rudman govoreći o pobuni u Iraku.
Problem za domaće i vanjske inicijative predstavljat će i financije. S novih 70 do 80 milijardi koje će Bijela kuća tražiti za Irak, uz 350 milijuna dolara već obećanih za pomoć žrtvama tsunamija i izgledima za milijarde dolara dodatne pomoći, pitanje je kako će SAD, koji prošle godine već bilježi proračunski manjak od 422 milijarde dolara, plaćati sve što je planirano na domaćem i vanjskopolitičkom planu.
Posebice je problematična reforma državnog mirovinskog sustava za koji se predviđa da će mu dugoročno početi nedostajati novaca s predstojećim umirovljenjem poslijeratne generacije baby buma. Bush zagovara reformu koja bi dopustila mlađim radnicima da dio poreza na plaće, koji daju za mirovine, zadrže kao osobne investicije, istodobno odbijajući podići poreze kako bi financirao tranzicijske troškove procijenjene na od 1 do 2 bilijuna dolara.
Američki politički analitičari upozoravaju da je drugi predsjednički mandat obično bio težak. Predsjednik Richard Nixon imao je skandal Watergate, Ronald Reagan slučaj Iran Gate, a Bill Clinton aferu Lewinsky.
Bush se suočio s problemima prije nego što je i počeo drugi mandat, s jedva proguranom reformom obavještajnih službi i propalom kandidaturom Bernarda Kerika za ministra domovinske sigurnosti, nakon što se otkrilo da je ovaj kao dadilju zaposlio ilegalnu imigranticu.
Prepreke koje stoje pred njegovim ambicioznim programom vani i u SAD-u mogle bi već 2005. pokazati koliko je realno očekivati njegovu realizaciju.
Foto: FAH