Pražnjenje tog spremnika u atmosferu u obliku ugljikova dioksida (CO2) izazvalo bi staklenički efekt golemih razmjera koji je inače uzrok nekontroliranog zagrijavanja planeta.
No vjerojatnost da se takva katastrofa dogodi nije moguće utvrditi jer nije moguće uzeti uzorke stijena iz Zemljina plašta. Zato su Keppler i njegovi kolege u laboratorijskim uvjetima postigli tlak (3,5 gigapaskala) i temperaturu (oko 1.200 stupnjeva Celzija) kao što su u Zemljinu plaštu. Od magnezijeva oksida i silicijeva dioksida proizveli su olivin, mineral koji zajedno s karbonatima prevladava na tim dubinama.
Tek se neznatna količina ugljika, pod utjecajem vode i olivina, otopila u stijenama. "Ako se ne može vezati za olivin, ne može se vezati ni za karbonate", napominje Keppler.
Dok se olivin ne topi na temperaturi koja vlada u Zemljinu plaštu, talište karbonata puno je niže. Dođe li do veće vulkanske erupcije oni bi se mogli rascijepiti i izbiti na Zemljinu površinu.
"Čim karbonati dospiju u Zemljin plašt na dubini od 40 do 60 kilometara, razgradit će se i osloboditi ugljik" koji će kroz pukotine iscuriti u atmosferu, tumači Keppler.
"Nešto slično već se dogodilo u dalekoj prošlosti, kada je došlo do nagle promjene koncentracije CO2 u zraku, nakon čega je nestao velik broj vrsta", podsjeća.
Tako je koncem permskog doba, prije približno 245 milijuna godina, nestalo 96 posto vrsta koje su živjele u oceanima i više od tri četvrtine kralježnjaka na kopnu. Nešto kasnije, koncem trijasa, prije 208 milijuna godina, iznenada je nestala polovica živih vrsta na Zemlji.