PITALI SMO STRUČNJAKE Prijeti li Zagrebu stvarno ekološka katastrofa?

Foto: Press

EKOLOŠKO aktivistički glazbeni spot naziva 'Nema predaje!' (video dolje) podsusedskih repera objedinjenih u grupi nazvanoj PODSUSED ANTI posljednjih je dana još jednom skrenuo pozornost javnosti na neke neriješene probleme zapadnog dijela Zagreba, prije svega na pitanje budućnosti bivše cementare i na saniranje najvećeg klizišta u Hrvatskoj – onog na brdu Kostanjek.

Ukratko, neki stručnjaci, ekološke udruge i građani Podsuseda tvrde da gradske vlasti na mjestu gdje se nalazi nekadašnja cementara žele napraviti reciklažno dvorište i regionalno odlagalište za građevinski otpad s njegovom mehaničkom obradom i skladištenjem, a sve pod krinkom stvaranja materijala za sanaciju klizišta Kostanjek koje je nastalo iskapanjima za potrebe te iste cementare dok je radila.

Strahova u ovoj priči ima mnogo – neki stručnjaci tvrde da bi se ondje mogle stvarati fine lebdeće čestice koje bi onečistile zrak, da bi one mogle ugroziti ne samo Podsused već i veći dio zapadnog Zagreba u krugu od 10-ak kilometara, da bi mogle uzrokovati razne bolesti, pa i pobačaje i rak, da bi se u otpadu moglo naći i azbesta koji je svojevremeno bio popularan u gradnji, da bi se u sanaciji klizišta mogao koristiti mulj iz pročišćivača koji je inspekcija zabranila odvoziti iz Zagreba u Čakovec, što bi dovelo do zagađenja obližnjih vodocrpilišta, itd.

Kako smo u tekstu pod naslovom 'Iza ove zastrašujuće fotke postoji i priča koja bi trebala zanimati sve stanovnike Zagreba'  predstavili samo jednu stranu – onu koja se protivi projektu, kontaktirali smo Gorana Maziju, stručnog savjetnika za vođenje geotehničkih poslova i kartografskih prikaza pri Gradskom uredu za strategijsko planiranje i razvoj Grada koji nam je objasnio drugu stranu priče - svoju, koja je ujedno i priča Grada.



Nema zakulisnih planova

Mazija nam je na telefon rekao da razumije strahove građana, no da se već pomalo umorio od tumačenja u medijima i po okruglim stolovima da u toj priči nema nikakvih skrivenih planova ni krinki. Naprotiv, tvrdi da upravo neki istaknutiji protivnici projekta ljudima bacaju prašinu u oči i to radi vlastitih interesa.

„Lokacija Kostanjek je od 1999. godine predviđena za sanaciju na način da se u nožicu klizišta nasipava nasuti materijal kojeg bi činili kamen, šljunak, pijesak i zemlja iz zemljanog iskopa građevinskih jama prilikom izgradnje građevinskih objekata te građevinski otpad koji bi bio lomljen“, rekao je za Index Mazija.

„To je nešto što se već 20-ak godina provlači kroz dokumentaciju i ni na koji način nije vezano za gospodarenje otpadom. Tu ne bi bilo nikakvog spaljivanja. Kamen i opeka se ne pale, ne tretiraju se termički nego se mehanički, kroz čeljusne drobilice drobe na manje fragmente. No oni neće biti fragmentirani u prašinu nego do veličine batude, a međuprostor će se zasipavati sitnijim materijalima, šljunkom i pijeskom, i završiti sa zemljom kako bi se napravila šetnjica, kako bi se prostor zazelenio, kako bi se posadila stabla i kako bi se klizište stabiliziralo. Dakle, ništa od onoga što je rečeno u tekstu koji sam čitao na stranicama Podsuseda nije točno“, pojasnio je.

Dvostruki sukob interesa i pljuvanje po sebi

Mazija tvrdi da je jedan od ključnih protivnika projekta prof. Želimir Ortolan zapravo u dvostrukom sukobu interesa – kao prvo tvrdi da on sam ima bolje i brže rješenje za sanaciju Kostanjeka koje nudi Gradu, a da nitko zapravo ne zna kakvo. Kao drugo, od Grada pokušava dobiti milijun kuna za svoj projekt utvrđivanja zona hazarda klizanja tla. Pritom, ističe, sam pljuje po svojem vlastitom projektu, odnosno po doktorskoj disertaciji koja je temelj navodno spornog rješenja klizišta i bivše cementare.

„Prof. Želimir Ortolan je u trenutku izrade projekta radio u IGH-u i bio je koautor projekta. On se temelji na njegovoj doktorskoj disertaciji i na mjerenjima koja je u svrhu svojeg doktorata provodio godinama na Kostanjeku zajedno s mojim i njegovim profesorom Vladimirom Jurakom. Znači li to da sada, kada se okrenuo protiv vlastitog projekta, više neće biti doktorom znanosti? Da će vratiti svoj doktorat i odustati od onoga zbog čega je postao akademskim građaninom? Sigurno neće. Istina je malo drugačija. Želimir Ortolan, kojega ja znam 30 godina, je zajedno s udrugom Eko 2000. jednog jutra u 6:30 h došao k meni i tražio da posredujem u pregovorima s Gradom kod otkupa njegovog projekta, odnosno njegove metode za utvrđivanje zona i procjena hazarda klizišta za što bi mu Grad trebao isplatiti oko milijun kuna. To je nešto što nije spomenuo kao uvjet da govori drugačije o projektu koji je napravio. Dakle, iza čitave priče stoji potpuno drugi scenarij i drugi ljudi koji bacaju prašinu u oči, a sasvim sigurno ne ja. Ja sam u Gradu samo osoba koja se bavi isključivo svojom strukom. Imao sam svoju avanturu u politici; ona je bila vezana uz SDP, no već godinama nisam član niti jedne stranke, a samim time ni one kojoj je na čelu Milan Bandić. Dakle, da ne držim kako je ovaj projekt sasvim ispravan, ja ga sigurno ne bih branio. U tome nisam usamljen. Postoje suglasnosti ovlaštenih revidenata Vlade Republike Hrvatske, koji su ovlašteni izdavati dozvole, i suglasnosti da je projekt izrađen u skladu sa svim zakonskim propisima. Jednako tako tu je i suglasnost nadležnog ministarstva graditeljstva i nadležnog ministarstva zaštite okoliša. Zar doista netko misli da postoji mogućnost da se sve te institucije potkupi ili da se navedu da potvrde kao ispravan sadržaj nečega što misle da ne valja, što će se pokazati da ne valja?“, pita Mazija.

Tvrdi da se, iako nije u pravom smislu riječi ekološki aktivist, i sam borio protiv projekata koje je smatrao lošima.

„Primjerice, sudjelovao sam u sprečavanju projekta koji bi stvarno bio štetan za Hrvatsku – protiv izgradnje hidroelektrane Ombla. Ako uguglate moje ime i Ombla, vidjet ćete koje sam sukobe imao s tadašnjim potpredsjednikom Vlade Radimirom Čačićem koji je protiv mene pokrenuo i kaznene prijave. Bio sam uporan i Ombla se, kao što vidite, nije radila i neće se raditi. A to je bio projekt s daleko većim utjecajem i daleko većim rizikom, čak i po mene kao čovjeka, nego što je ovaj u kojem branim Podsused. Niti imam ikakvog interesa u Podsusedu, niti sam na bilo koji način uključen. Na televiziji su me optuživali da sam uključen i da sam sudionik projekta. Upravo suprotno, ja sam taj koji određuje geotehničke uvjete za svaki zahvat koji se izvodi u Gradu Zagrebu, a autor projekta je Želimir Ortolan. Možete doći i pogledati dokumentaciju. Možete vidjeti slike koje je on prezentirao na panoima u Podsusedu. One su identične onima koje imam u projektu, način sanacije je potpuno identičan onome u projektu, a projekt i njegovo izvođenje sasvim sigurno ne bi trajali 50 godina kako se navodi.“

Krivac za klizište nije Grad, već Republika Hrvatska


Također je netočno, tvrdi, da ja ne bih znao podijeliti količinu građevnog otpada koju Grad Zagreb godišnje ima s onom koja je potrebna da bi se klizište saniralo.

„Radi se o tome da je građevni otpad samo jedan od agregata i samo jedno od sredstava sanacije i nasipavanja etaža. Kao što sam više puta rekao, ostali materijal bi se kupovao na tržištu ili bi se uzimao iz posudilišta mineralne sirovine i ugrađivao bi se u nasip. Tu je priči kraj. Nikakva postrojenja se u bivšoj cementari neće graditi, nikakve spalionice. Također nije istina da će se materijal drobiti na udaljenostima od 200 metara od kuća. Da biste znali točnu udaljenost od kuća, prvo morate vidjeti projekt i tek potom izmjeriti udaljenost od lokacije drobljenja do prve kuće. To nitko nije učinio u protekla dva mjeseca. Dva puta sam primao građane prije posla, potrošio sam po sat-dva svojeg vremena da im sve objasnim u najboljoj vjeri, no niti u jednom trenutku, iako sam im to nudio, nisu zatražili uvid u projekt. Zašto? Zato jer su taj projekt u biti već vidjeli, jer im ga je pokazao Želimir Ortolan, koji ga je sam radio, a sada je protiv njega. Tek kada uđete u projekt, vidite da je najbliža građevina na 458 metara, a svaka sljedeća je sve dalje. Točno je da se na udaljenosti manjoj od 500 metara ne bi smjeli izvoditi takvi radovi, no mogu li ja uvjetovati blizinu klizišta načinu izvođenja? Klizište se ne može početi sanirati na tri kilometra udaljenosti već tamo gdje se nalazi. Također nije krivnja Grada što su ljudi sagradili kuće na klizištu, niti je krivnja Grada što je do klizišta došlo. Dapače, klizište je izazvano činom bivše države, Jugoslavije, čiji je slijednik Hrvatska. Naime, temeljem zakona o rudarstvu vlasnik svog rudnog blaga je država. Sve uvjete koncesionarima za eksploataciju mineralne sirovine daje država. Ona jedina uprihođuje dobra od eksploatacije mineralnih sirovina kada to čine ovlašteni koncesionari – od rudne rente, od koncesijske naknade, čiste sječe šuma, zauzetosti površine, poreza od prodanih sirovina itd. Sve to ide u proračun Republike Hrvatske. Dakle, do pomicanja tla došlo je zato što se kroz 80 do 90 godina uklonilo oko 5,3 milijuna prostornih metara lapora. Taj nedostatak mineralne sirovine u brdu Kostanjek, kao i način eksploatacije uporabom eksploziva na nepropisan način, dovelo je do pomaka tla. Redovni pomaci na Kostanjeku godišnje su oko 10 milimetara, a najveći skok dogodio se 2014. kada je iznosio između 30 cm i pola metra, kako na kojem području. To nije prouzročio Grad, nego država. Grad se tu pojavio samo kao partner u sanaciji. Da bi se cijela stvar stabilizirala, potrebno je vratiti oko pola te količine, što znači oko 2,6 milijuna četvornih metara u sraslom stanju ili oko 3 milijuna prostornih metara u rastresitom stanju koji će se potom zbijati na navedenu vrijednost. Sve to potpisala je i uprihodila država, a ona se, koliko je meni poznato, nikada nije pojavila kao partner da bi sanirala nešto što je sama prouzročila. Grad Zagreb se tu pojavio kao partner i očekuje da će se u nekom trenutku, što kroz proračun, a što kroz fondove, uključiti i sama vlasnica, država“, tumači gradski stručnjak.

Nikakav azbest, nikakav mulj, nikakvo zagađenje voda

Ponavlja da su glasine o mogućem odlaganju azbesta u Podsusedu apsurdne:

„Zašto bi grad zbrinjavao azbest ondje kad već ima lokaciju za to? Ona je znana i javna. Ondje postoje sve sigurne pretpostavke za takav otpad. Također, govori se o zidovima koji su puni azbesta jer je taj materijal u neko vrijeme bio jako popularan. To nije točno. Takvih zidova uglavnom više nema. Osim toga, veći dio materijala koji bi se koristio za sanaciju klizišta ne bi se uopće trebao drobiti u Podsusedu. Primjerice, otpad poput cigle ili crijepa neće se ni morati drobiti. Ako stignu neki veći dijelovi zida poput šest spojenih cigli, mi ćemo ih samo razdvojiti. Ono što će se stvarno drobiti bit će neke veće betonske grede od nekoliko metara. No ni one se neće drobiti u prašinu. Prašina je neiskoristiva u sanaciji. Tu računamo i s materijalom poput šljunka i zemlje, koji će nastati prilikom raznih iskapanja za gradnju objekata. Njegov vlasnik trenutno je država, no ja se nadam da će ga se ona odreći jer je sama odgovorna za nastajanje klizišta.“

Odbacuje i optužbe da će se u sanaciji koristiti mulj. Naprotiv, tvrdi da će jedna od prvih stvari, uz izgradnju pristupnih prometnica, biti zaštita podzemnih voda, odnosno vodocrpilišta.

„Priče o mulju su obične insinuacije. Mulj je tekuć i ne može se koristiti za stabilizaciju klizišta. Kada pogledate naš troškovnik, prva stvar koju treba napraviti je izgraditi prometnice, raščistiti otpad i smeće koje su ondje odložili građani Podsuseda. To nije odložio Grad, već ljudi koji ondje žive. Sve što je opasno, čak i izvan granica cementare, treba odvesti na odgovarajuće lokacije. Nakon toga ide drenaža i kaptiranje voda iz zaleđa i tek nakon toga nasipavanje. Kontrolna točka znači i uspostavu nadzora, nadzornih kamera, alarmnih uređaja, kontrolne točke na kojoj će biti postavljena vaga itd. Morat će se predstavljati dokaznica kako je nastao materijal i odakle je dovezen. Je li on rezultat rušenja nekog objekta. Ako jest, on će morati imati plan uklanjanja dijelova – gdje ide aluminijska stolarija, gdje idu prozori, gdje beton, gdje azbest, kojeg inače uglavnom više nema u Zagrebu itd. Stvari baš nisu tako lažljive kako netko insinuira. Ovaj projekt je zapravo čist kao suza. Nažalost, građani Podsuseda, zbog vlastite inercije, nisu bili upoznati s projektom sanacije koji se 20-ak godina uopće nije mijenjao. O tome se vodila i duga javna rasprava koja je završila u siječnju 2017. godine, dakle prije godinu dana. A oni su tek sada shvatili da je to mjesto predviđeno za sanaciju i da će uz građevne materijale biti predviđeni crijep, cigla i beton. Tu neće biti ničega više, neće biti okvira vrata i prozora i sličnih stvari“, zaključio je Mazija.



 

Pročitajte više