Cilj je njegove knjige osvijestiti potrebu da se spriječi izumiranje jezika, među ostalim kroz jačanje svijesti o identitetu, ostajanje na vlastitom ognjištu i djelovanje jezikoslovaca. Unatoč brojnim izumrlim i ugroženim jezicima, autor je optimističan, a kao pozitivan primjer izdvaja hebrejski, jezik koji je "uskrsnuo".
U dijelu posvećenom hrvatskome jeziku Hagege postavlja pitanje može li se reći da je u Hrvatskoj od njezine neovisnosti nastao novi jezik i koji su kriteriji po kojima je on različit od srpskog.
Po njegovim riječima, ono što jezikoslovci oduvijek nazivaju srpsko-hrvatskim može se smatrati jednim jezikom po kriteriju da se dva govornika razumiju bez potrebe da se nešto ponovi i bez stvarnih poteškoća, kakve, primjerice, imaju govornici skandinavskih jezika (koji su unatoč sličnosti tri različita jezika).
No, Hagege smatra da je uz taj "unutarnji" važan i "izvanjski" kriterij, povezan s načinom na koji korisnici promatraju svoje jezike i na koji ih žive. "Prema tom kriteriju hrvatski se može smatrati jezikom različitim od srpskoga", istaknuo je.
Podsjetio je na svoj intervju u "Hrvatskom slovu" iz 1997. u kojemu je ustvrdio da vrlo jaka želja za razlikovanjem može opravdati da se govori o dvama različitim jezicima, čak i kada je komunikacija moguća.
"Ako se još dugo nastave sadašnji hrvatski napori za stvaranjem norme koja bi bila što je moguće različitija od srpskoga, nije isključeno da ćemo jednoga dana, budući da će komunikacija postati otežana, morati reći kako se radi o dvama različitim jezicima", zaključio je Hagege.
Knjigu "Halte a la mort des langues" tiskanu 2000. u Parizu, na hrvatski jezik prevela je Ivana Franić, a objavila zagrebačka Naklada Disput.