Čovjek po imenu Heinrich Himmler rodio se 1900. godine u Münchenu. U Trećem Reichu obnašao je razne dužnosti: bio je šef SS-a, ministar unutarnjih poslova, šef policije i Gestapoa te posebni povjerenik za zaštitu njemačke rase. Nacistima se priključuje 1923. godine i s vremenom postaje najveći obožavatelj Adolfa Hitlera. Život si je oduzeo na današnji dan 1945., nakon što su ga uhvatili Britanci.
Za razliku od mnogih drugih visokih dužnosnika nacističke Njemačke, Himmler nije sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. Nagovarao je svoje roditelje da ga puste u vojsku da služi svojoj domovini, no to mu je omogućeno tek 1918., a tijekom njegove obuke Njemačka je kapitulirala. Međutim, njegova opsjednutost Njemačkom i socijalnim statusom omogućila mu je da strelovitom brzinom napreduje unutar nacističke stranke u periodu nakon rata.
Opsjednut rasnom čistoćom, Himmler gradi Auschwitz
Heinrich Himmler patio je od brojnih kompleksa. Bio je mršav, slabe građe, blijed i tihog glasa. Mnogima se doimao vrlo srdačan, ali i opasno neiskren radi svog refleksnog smiješka. Žene su ga često odbijale, što je dodatno hranilo njegov kompleks muškosti i fizičkog izgleda.
Premda je njegova glavna nadležnost bila policija, Himmler je imao posebne ovlasti radi kojih je mogao orkestrirati glavne procese Holokausta. Godinu dana prije nego što su počela masovna ubojstva u Auschwitzu, odabrao je tu lokaciju kako bi izgradio najveći europski centar za poljoprivredno istraživanje uzgoja biljaka i životinja.
Tamo je, prema njegovim uputama, trebalo naseliti Nijemce te spojiti tradiciju njemačkog seljačkog gospodarstva s najmodernijim poljoprivrednim metodama i opremom. Infrastrukturu će izgraditi logoraši: napravit će ceste, isušiti močvarna područja kako bi se osiguralo plodno tlo i izgraditi kuće, tvornice i radnička predgrađa.
Projekti su završeni 1941. godine, a grad je imao stadion, stranačke zgrade, barake za SS-ovce, škole i igrališta. U najvećim i najskupljim zgradama u centru stanovali bi Nijemci, a nenjemačko stanovništvo moglo bi naseliti tek predgrađa gdje su izgrađene obične kolibe.
Genetsko naslijeđe kao glavno društveno mjerilo
U logore ne bi bili slani samo Židovi već i pojedinci koji su prema Himmleru i nacistima bili biološki degenerici. Himmler od 1934. uvodi sustav klinika za rasnu higijenu. Kriminalci bi prolazili kroz screening gdje bi se upisivalo njihovo porijeklo, uzimalo otiske prstiju, a kasnije se ta procedura proširila na cijelo stanovništvo.
Neki čistokrvni Nijemci dobrovoljno bi prolazili kroz testiranje kako bi dokazali svoju rasnu higijenu i čistoću. Genetsko naslijeđe postalo je mjerilo potvrde društvene prihvatljivosti. Oni koji ne bi zadovoljili očekivanja nacista, bili bi sterilizirani prije nego što su poslani u logore.
Koncentracijske logore čuvali bi Himmlerovi SS-ovci, koji bi prema njegovim uputama izvršavali masovna ubojstva Židova, Roma, homoseksualaca i ostalih. Masovna ubojstva počinju 1941. godine kada nacisti odlučuju riješiti židovsko pitanje u Europi. Do kraja Drugog svjetskog rata umrijet će preko 6 milijuna Židova.
Himmler pri kraju rata bježi iz Njemačke pod lažnim imenom, no uhvatit će ga Britanci u Lüneburgu. Par dana kasnije izvršava samoubojstvo pomoću cijanida kako bi izbjegao suđenje za masovne zločine. Njegova obitelj je preživjela, a njegova pranećakinja vjenčala se s Izraelcem koji je preživio Drugi svjetski rat u Poljskoj.