PREDNOST OBAME u anketama ukazuje da Johnu McCainu treba pravo čudo da dobije američke predsjedničke izbore - ali čudo koje se jednom već dogodilo.
Među gotovo svim relevantnim komentatorima vlada apsolutni konsenzus da će Barack Obama postizbornu noć u utorak dočekati kao izvjesni pobjednik. Prednost demokratskog senatora pred svojim republikanskim kolegom u anketama se u prosjeku vrti oko 6 posto, a McCain još gore stoji u strateškim državama o kojima ovisi raspored glasova u elektorskom kolegiju. Još je vidljivija prednost koju Obama uživa u novcu - ne samo što su strateške države zasute plakatima i predizbornim spotovima, nego i armijama plaćenih aktivista koji prikupljaju i registriraju nove glasače, uglavnom među mladima, crncima i drugim demografskim skupinama koje podržavaju demokrate.
Američki mediji, koji posljednjih dana kampanje u pravilu nisu krile svoje simpatije za Obamu, utrku su proglasili već riješenom, a neki časopisi su već tiskali naslovnice u kojima se slavi pobjeda demokratskog kandidata.
Pa ipak, McCain posljednje dane neumorno vodi kampanju ne odajući nikakav dojam o rezigniranosti te tvrdi kako će na kraju ipak uspjeti iščupati pobjedu iz ralja poraza. Povremene varijacije u biračkom raspoloženju - poput one koja je početkom ovog vikenda u Reuters/Zogbyjevoj anketi McCainu dala prednost od 1 posto - teško da mogu promijeniti opći trend, pa se McCainov optimizam ne čini opravdanim. Šanse da McCain na kraju balade ipak uđe u Bijelu kuću se stoga smatraju "beznačajnim".
Međutim, događaji u SAD od prije točno šezdeset godina su pokazali kako razlika između "beznačajnih" i "nikakvih" šansi nekada zna biti itekako velika, a oni koji je ignoriraju uvijek riskiraju blamažu. Štoviše, ti događaji imaju poprilično sličnosti sa situacijom u kojoj su se ove godine našli McCain i Obama.
Varljivo ljeto 1948.
Kada su američki birači u studenome 1948. godine krenuli birati predsjednika, najveći broj njih bio je nezadovoljan situacijom u kojoj se našla nova svjetska supersila, a još više tadašnjim stanarom Bijele kuće. Harry S. Truman je kao relativno anonimni i beznačajni potpredsjednik predsjednikom postao 1945. godine po sili Ustava nakon smrti karizmatskog i popularnog predsjednika Franklina Roosevelta, a većina javnosti ga - usprkos uspješnog dovršetka drugog svjetskog rata - nije smatrala dostojnim nasljednikom velikog državnika.
Trumanova administracija se smatrala korumpiranom, a bivši senator iz Missourija nesposobnom seljačinom. Nakon trogodišnjeg krvavog rata i desetljeća Velike depresije, mnogi Amerikanci su bili spremni da odbace Rooseveltov New Deal, smatrajući ga neadekvatnim za novo razdoblje poratnog prosperiteta. To se raspoloženje najbolje iskazalo na izborima za Kongres 1946. godine kada je oporbena Republikanska stranka pomela Trumanove demokrate i osvojila većinu u oba doma Kongresa.
U izbornoj godini je Amerikance dodatno opteretila dilema oko milijardi dolara Marshallovog plana kojima je trebalo obnoviti Europu i zabrinuo globalni sukob sa Sovjetima koji je u Grčkoj i Kini već eskalirao u građanske ratove. Po mišljenju većine komentatora i javnosti, Truman se u toj krizi doimao neodlučan i nesposoban.
"Čemu izbori kada je sve riješeno?"
Na samom početku kampanje je po demokrate pošlo krivo sve što je moglo poći. Velika Rooseveltova koalicija je popucala po svim šavovima. Lijevo krilo stranke, koje je okupljalo sindikate i inteligenciju u velikim sjevernim gradovima, već prije same konvencije je kao predsjedničkog kandidata istaklo uglednog državnika Henryja Wallacea koji se zalagao za očuvanje saveza sa Sovjetima i prekid hladnog rata. Na samoj demokratskoj konvenciji je Trumanov plan da provede rasnu desegregaciju u vojsci izazvao revolt južnjačkih delegata koji su kao samostalnog kandidata istakli senatora Stroma Thurmonda i time Trumana unaprijed lišili pobjede u južnjačkim državama.
Republikanci su, pak, u izbore ušli jedinstveni, i to s kandidatom koji se činio idealnim. Thomas E. Dewey je bio popularni i fotogenični guverner države New York, narodni junak koji je desetljeće prije kao javni tužitelj stekao slavu strpavši u zatvor Luckyja Luciana, jednog od osnivača suvremene američke mafije. Što je bilo još važnije, njegovi su politički stavovi bili umjereni, a oko svoje centrističke platforme je uspio okupiti i lijevo i desno krilo svoje stranke.
Tijekom kampanje se pokazalo da oslabljeni i demoralizirani demokrati ne mogu parirati republikancima po pitanju novca. Amerika je bila zagušena Deweyevim plakatima i oglasima, a većina komentatora je - s obzirom na izbornu aritmetiku - Trumanov poraz smatrala potpuno izvjesnim. Isto su ukazivale i ankete, prema kojima je Truman sve do posljednjeg dana za Deweyem zaostajao čak za 15 posto glasova na nacionalnoj razini, a republikanci mogu očekivati pobjede u donedavno najtvrđim demokratskim uporištima.
Opće raspoloženje u zemlji je najbolje ilustrirala karikatura s naslovom "Čemu izbori kada je sve riješeno?" U Trumanov poraz su bili uvjereni svi - osim samog Trumana. Predsjednik je neumorno vodio populističku kampanju širom SAD i napadao "lijeni i nesposobni" republikanski Kongres koji je, čekajući smjenu vlasti u Bijeloj kući, blokirao sve njegove zakonodavne inicijatve. Truman je svoje skromno provincijsko podrijetlo nastojao pretvoriti u prednost, nastojeći se predstaviti kao političar koji razumije malog čovjeka. Međutim, čak i njegova supruga i članovi stožera su bili uvjereni da svi ti napori neće uroditi plodom.
Najveći izborni šok u povijesti
Večer 2. studenog 1948. je Truman proveo u gradiću Excelsior Springs u državi Missouri. Iste večeri je ugledni list Chicago Tribune dao tiskati izdanje s naslovom "Dewey pobijedio Trumana", od kojih su neki primjerci uspjeli stići do predsjednika.
U New Yorku, gdje je Dewey u svom stožeru pripremao proslavu pobjede, prvi znaci da nešto nije u redu su bili rezultati iz države New York i Nove Engleske, a prema kojima je Truman imao daleko više glasova nego što je to itko dotada mogao očekivati. Usprkos svemu, Pennsylvanija i New York - dvije najveće države s najviše elektora - su na kraju otišle Deweyu. Zato je Hans von Kalterborn, ugledni NBC-jev radio-komentator, oko ponoći Deweya proglasio pobjednik.
Međutim, tek su trebali stići rezultati iz zapadnih država. Nekoliko sati kasnije se ispostavilo da je Truman pobjednik u Ohiou, Illinoisu i Kaliforniji - tri ključne države. U njima je imao prednost ispod 1 posto, ali je to bilo dovoljno u elektorskom kolegiju odnese prevagu nad Deweyem, koji je sljedeće jutro oko 10:30 poslao telegram s čestitkom svom suparniku i tako priznao poraz.
To isto jutro je Truman proveo u ekstatičnom raspoloženju imitirajući von Kaltenbornovo proglašenje vlastitog poraza, ali je zato u povijest ušla fotografija na kojoj pozira držeći u ruci zlosretno Tribuneovo izdanje. Taj prizor dan-danas služi kao upozorenje svim medijima da pod ni po kakvim okolnostima ne smiju događaje uzimati zdravo za gotovo prije nego što se zbilja dogode.
Sljedećih šest desetljeća su bezbrojni socilozi, politolozi i povjesničari razbijali glavu oko toga da objasne najveći izborni šok u povijesti. Nudile su se razne teorije - od Deweyeve previše ležerne kampanje do neprofesionalno napravljenih anketa - ali nekako se najuvjeljivijom čini zdravorazumsko objašnjenje da su Deweyevi glasači bili toliko uvjereni u pobjedu svog kandidata da su smatrali da uopće nije potrebno da dođu do birališta.
Okolnosti su danas bitno drukčije, ali neke i nisu
Danas je, pak, mnogo aktualnije pitanje može li se takav šok ponoviti i može li McCain od njega profitirati. Većina komentatora drži da je to malo vjerojatno, jer su okolnosti bitno drukčije - Trumanu, za razliku od McCaina, ekonomska kriza tako nije usred kampanje upropastila izbornu strategiju; Obamina strategija se temelji na mobilizaciji glasača i masovnom odzivu, što je Dewey propustio učiniti; Dewey, pak, nije kao Obama mogao računati da će zbog prevladavanja rasističke prošlosti glas za njega od strane medija biti proglašavan domoljubnom dužnošću.
S druge strane, postoje i određene sličnosti s kampanjom prije šezdeset godina. McCain je u nju, kao i Truman, ušao kao apsolutni autsajder. I McCain, kao i Truman, podsjeća birače na Kongres kojim dominira protivnička stranka, a koji u posljednje dvije godine nije učinio ništa. I McCain, kao i Truman, svoju kampanju temelji na "malom čovjeku" predstavljajući sebe kao zaštitnika tih vrijednosti, nasuprot snobovskom elitističkom intelektualcu s Istočne obale.
S druge strane, Obama ima problem koji nije mučio Deweya, a koji prednost u anketama čini vrlo upitnom. Kao McCainov adut se spominje tzv. Bradleyev efekt, odnosno nevoljkost ispitanih birača da priznaju kako neće glasati za kandidata crne boje kože i tako implicitno sebe deklariraju kao rasiste. Zbog toga se smatra kako će McCain na izborima vjerojatno dobiti više glasova nego što to sugeriraju ankete. Većina komentatora, pak, smatra da to neće biti dovoljno da se sustigne Obamina prednost.
Ankete se nikada ne smiju uzeti kao činjenica
Još više razloga za sumnju u ankete kao indikator ishoda izbora daje utrka za demokratsku stranačku nominaciju. Za to su najbolji primjer preliminarni izbori u državi New Hampshire održani početkom godine. Gotovo sve anketarske agencije su davale uvjerljivu prednost Obami pred Hillary Clinton. Riječ je bila o malenoj državi, kojoj bi profesionalci relativno lako trebali opipati politički puls. Međutim, na kraju se ispostavilo da su glasači prevarili anketare u prosjeku za nekih 10 posto, te je pobjednik bila Hillary Clinton.
Kada je iste večeri Obama na svom skupu održao znameniti "Yes We Can" govor, praćen pjesmom Stevieja Wondera "Signed, Sealed, Delivered" (grubo prevedeno "Gotova stvar"), ništa nije moglo sakriti iznenađujuću spoznaju da demokrate umjesto Obaminog instant-trijumfa čeka nekoliko mjeseci neizvjesnog bratoubilačkog rata. Raskorak između pobjedničke retorike i gubitničke stvarnosti je mnoge podsjetio na Tribuneovu naslovnicu.
Zbog svega se može zaključiti kako će izbori u utorak, bez obzira na njihov rezultat, biti upamćeni kao povijesni.
D.A.