STARIJE kameno doba, uobičajeno sinonim za zaostalost, zapravo je iznimno bogata hrvatska baština koja "nadilazi značaj nacionalne kulture", ocjenjuju arheolozi. Značenje bogate i zanimljive prapovijesti na tlu Hrvatske zadnjih tjedana je pojačano raspravama u svjetskim arheološkim krugovima koje bacaju novo svjetlo na povijest razvoja modernog čovjeka u Europi.
Neandertalci su se miješali s modernim ljudima
Koautor teksta Fred Smith sa Sveučilišta Loyola u Chicagu oblikuje tu tezu smatrajući da su se starosjedioci neandertalci iz Vindije miješali s modernim ljudima koji su dolazili iz Afrike preko Bliskog Istoka. Ta se teza suprotstavlja uvriježenom mišljenju o naglom iščezavanju neandertalaca u Europi.
Prema znanstvenicima, u Vindiji su pronađeni ostaci najmlađih datiranih neandertalaca u svijetu, koji su u Donjoj Voći boravili oko 28 tisuća godina prije dolaska Hrvata, dok moderni ljudi dolaze u Europu iz Afrike prije 35-40 tisuća godina.
Smithova teza oslanja se na nekoliko dokaza. Prvo, po obliku su kosti neandertalca gracilnije, a kod starijeg pračovjeka znatno robusnije, i u međuvremenu je moralo doći do vanjskih utjecaja.
Drugo, pronađeno je oruđe od koštanih šiljaka čija je izrada znatno sofisticiranija i zahtjeva nove vještine. Treće, kemijske analize potvrđuju da se neandertalac hranio isključivo mesom, što znači da je imao složeniju strategiju pribavljanja hrane.
Arheolog starijeg kamenog doba Ivor Karavanić smatra da je neandertalac iz Vindije bio dovoljno pametan za lovca i imao razvijeno društveno ponašanje. Po njemu je nedvojbeno bilo preklapanja u njihovu boravku na ovim prostorima. "Naši nalazi govore da su se oni mogli susretati, izmjenjivati kulturne utjecaje i miješati se međusobno", kazao je Hini Karavanić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i istraživač najstarije prapovijesti na tlu Hrvatske.
Hrvatska nalazišta nadilaze značaj nacionalne kulture
Hrvatska osim Vindije ima još nekoliko važnijih arheoloških nalazišta iz starijeg kamenog doba (paleolitika). Tako, primjerice, Krapina ima veliki istraživački i povijesni značaj. To nalazište, na kojem je Dragutin Gorjanović Kramberger počeo raditi prije 105 godina, s ostacima od oko 70 indivudua možda je najveće nalazište toga tipa na svijetu.
"Ništa manje nije značajna činjenica da to Gorjanovićevo istraživanje predstavlja temelje peleoantropologije u svijetu", objašnjava Karavanić.
Paleoantropologija je, inače, znanstvena diciplina koja se bavi proučavanjem fosilnih ljudi i zacijelo je bila najveće nadahnuće tvorcima popularnih likova iz obitelji Kremenko.
"I druga važnija nalazišta u Hrvatskoj nadilaze značaj nacionalne kulture", rekao je Karavanić.
Primjerice, pećina Šandalja kod Pule ima dva lokaliteta, a u jednom od njih je otkriven jedan od najstarijih kulturnih proizvoda u Europi, star između 700 i 900 tisuću godina. Na lokalitetu kojeg znanstvenici zovu "Šandalja II" istraženo je pak najbogatije nalazište paleolitičkim artefaktima u Hrvatskoj.
U brdima iznad Kaštela završeno je protekle godine istraživanje Mujine pećine čija je starost 45-39 tisuća godina. Istraživanje početo 1995. nije otkrilo ljudske ostatke ali kulturni artefakti upotpunjuju mozaik kulturnog ponašanja neandertalca u mediteranskim uvjetima, što su dragocjeni podaci.
Hrvatska arheologija upotpunjuje znanstvene informacije, širi metode rada i razvija suradnju sa znanstvenicima iz niza svjetskih centara te može odgovoriti izazovima naše bogate baštine, rekao je Karavanić.
On smatra da postojeći materijalni uvjeti donekle ograničavaju dosege hrvatske arheologije, ali napominje da bi se racionalnijim trošenjem novca moglo napraviti više. Također, upozorava da je u Hrvatskoj veći problem to što se previše iskopava a ne objavljuje, pa se gomila materijal koji možda nikada neće biti obrađen. "To nije ništa drugo nego stručna devastacija arheoloških lokaliteta."
Karavanić tome pripisuje i obvezu hrvatskih arheologa da više objavljuju na engleskom i surađuju s inozemstvom. On podsjeća i na staru boljku hrvatske znanosti da brojni znanstvenici nikada nikome ne moraju položiti račune o tome kako su potrošili sredstva koje su dobili za potrebe projekta.
"Naravno, mogli bismo puno bolje zaštiti naša nalazišta, ali je još važnije da usvojimo znanja o našoj baštini, populariziramo ih i učinimo dostupnim svoj javnosti, osobito dijelom turističke prezentacije", zaključuje arheolog Ivor Karavanić.
Piše Ivo Lučić