GODINAMA je Hrvatska bila u zategnutim odnosima s Bushovom Amerikom: oko rata u Iraku, izručivanja američkih vojnika Međunarodnom kaznenom sudu, haškog suda, tjeranja američkih kompanija iz Hrvatske. Sada se dolazak Georgea W. Busha predstavlja kao svečanost, veliki diplomatski trijumf i dokaz da Hrvatska postaje velika sila. Otkud odjednom ta velika ljubav?
Hrvatskom provincijskom mentalitetu ne treba puno da na sva zvona najavi spektakularni posjet američkog predsjednika. Iako se radi o čovjeku koji je lažnim argumentima pokrenuo napad na Irak, koji se državnim terorizmom bori protiv islamskog terorizma, koji je nekada liberalnu Ameriku pretvorio u podozrivu i omraženu državu, a svojom politikom generira nova krizna žarišta, on će u Hrvatskoj biti dočekan kao prijatelj. Sve će odjednom biti zaboravljeno. Svi oni politički sukobi i prijetnje, zamrzavanje financijske pomoći, blokade puta prema NATO-u, zabrane poslovanja s nepoćudnim zemljama poput Libije i kritike Mesićevih putovanja na Kubu, sve to palo je u drugi plan. Amerika je opet prijatelj Hrvatske.
A zasluge za sve to zapravo bismo mogli pripisati Vladimiru Putinu. Da nije njega, ne bi bilo ni Busha. Da nije Rusija pružila svoje pipke prema Balkanu, prvenstveno Srbiji i Kosovu, Amerika se sigurno ne bi toliko angažirala u regiji i požurivala ulazak Hrvatske, a zatim i Makedonije i Albanije, u NATO savez. Nije Hrvatska zbog toga neka velika geopolitička sila, premda joj malo treba da si to umisli.
Amerika je za Sanaderove vlasti s trećeg pala na 13. mjesto među ulagačima u Hrvatsku
Bush u Hrvatsku donosi pozivnicu za NATO, i to upravo u trenutku kad je zbog straha od Kosova i radikalizacije stanja u Srbiji, popularnost tog inače omraženog saveza u Hrvatskoj prešla 60 posto. Pored toga, Bush dolazi u potrazi za poslovima, dolazi po dobar dio od osam milijardi kuna za obnovu oružanih snaga, kao i po obećane poslove za svoje tvrtke. Amerika je, zamislite samo, u četiri godine Sanaderove vladavine s trećeg pala na 13. mjesto među ulagačima u Hrvatsku.
Bush je odjednom dobrodošao. Doduše, histerija se ne može mjeriti s dolaskom Billa Clintona u zračnu luku Pleso 1996. godine, kad ga je Franjo Tuđman u kožnoj jakni izvukao iz aviona i prošetao ispred cjelokupne državne svite i "spontano oduševljene" gomile s američkim zastavicama. Tada su na aerodrom dopremljene čak i umjetnine iz muzeja, a nekome je čak palo na pamet da se Clintonu gurne saksofon u ruke. Srećom, ta ludost nije prošla, ali i bez toga blamaža je bila kompletna.
Ovoga puta fascinacija Bushovim dolaskom manifestira se klasičnim metodama: gdje će Bush spavati (a već samo spavanje valjda je veliko priznanje), što će jesti (špek i čvarke na Pantovčaku!), koliko tisuća ljudi će biti u osiguranju i koliko stotina tisuća Zagrepčana će biti blokirano u svom gradu, hoće li mu se uručiti suveniri i koga će od državnih dužnosnika prve posjetiti.
Mesić prvo čovjeka optuži da je izvršio agresiju na Irak, a onda mu se baca u zagrljaj
Mesić je već ustreptao od sreće. Čovjek koji je zbog svog govora na otvaranju nove američke ambasade u Zagrebu bio proglašen novim Castrom i kojega su hrvatski mediji po Sanaderovu nalogu zbog odlaska na Summit nesvrstanih u Havanu proglasili neprijateljem Amerike, doživio je pravu preobrazbu. Sada se hvali da je baš on Busha pozvao u Hrvatsku, i to na onoj čuvenoj večeri u New Yorku prije par godina na koju Mesić najprije nije bio pozvan (zbog podvale Nevena Jurice), a onda s na njoj pošteno izgrlio s Bushom i njegovom suprugom. Vrlo principijelno: prvo čovjeka optuži da je izvršio agresiju na Irak, a onda mu se baca u zagrljaj i poziva ga da dođe u Hrvatsku. Sada ga željno očekuje na Pantovčaku kako bi dostojno zaokružio svoj predsjednički mandat. Nije baš opterećen kao svojedobno Tuđman, ali možda mu se do 4. travnja ipak počnu tresti koljena.
Naravno, ustreptao je i Ivo Sanader. Bushov dolazak jedna je od rijetkih dobrih vijesti (ako ne i jedina) u njegovu drugom mandatu na čelu Vlade. Kad se sve ruši oko njega, dolazak američkog predsjednika služi mu kao oslonac. Hrvatska će dobiti pozivnicu za NATO, a to je nešto kao predvorje za Europsku Uniju. Međutim, Sanader je prije toga morao obaviti nekoliko zadataka.
Prvo, ublažio je nezadovoljstvo SAD-a zbog hrvatskog protivljenja intervenciji u Iraku. Premda je Račanov šef diplomacije Tonino Picula potpisao famoznu Vilniusku deklaraciju u kojoj su istočnoeuropske zemlje podržale taj napad, Mesić je poveo pokret otpora intervenciji bez odobrenja UN-a i bez pokroviteljstva NATO saveza. Hrvatska zbog toga nije željela u Irak poslati čak ni simbolične trupe, kako bi Amerikanci mogli još malo rastegnuti svoj popis "koalicije voljnih". Sanader je tada iz opozicije podržavao intervenciju, ali kad je došao na vlast, ruke su mu uglavnom bile vezane. No, ipak je pronašao jednu rupu u Ustavu i bez neophodnog odobrenja predsjednika Republike, poslao vojne policajce u Jordan na obuku iračkih snaga.
Potom je srušio i drugu branu koju je podigao Mesić. Članak 98. dugo je bio prepreka bilo kakvom napredovanju Hrvatske prema NATO savezu, barem kad se Ameriku pitalo. Sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu Hrvatska nije htjela potpisati iz dva razloga: zato što je osnivačica MKS-a i zato što je istodobno bila obavezna izručivati svoje državljane Haaškom sudu. Spor je trajao godinama, Amerika je - kao i u slučaju Iraka - samo željela da se Hrvatska nađe među stotinu drugih potpisnica, a zbog toga je pojačavala pritisak prijeteći da ulazak Hrvatske u NATO sigurno neće proći glasovanje u američkom Senatu. Na kraju je u tišini pronađeno kompromisno rješenje. Hrvatska je potpisala SOFA sporazum u kojem se obvezala da će sve američke vojnike optužene za ratni zločin izručiti direktno SAD-u. To je standardni sporazum kojeg su potpisale i druge zemlje u regiji, nakon čega je odmrznuta financijska pomoć za modernizaciju oružanih snaga.
Preko noći i u tišini Amerika je postala hrvatski prijatelj i saveznik
I tako, Amerika je gotovo preko noći - i još važnije, gotovo u tišini - postala hrvatski prijatelj i saveznik. Sanader je dobio poziv za Bijelu kuću, otvorila su se vrata NATO-a i Bush može mirne duše doći u Hrvatsku. Jasno, odradio je Sanader s američkim lobistom Miomirom Žužulom još nekoliko poslova s američkim tvrtkama: poput dogovora s Barrom u Veroni i sumnjivog angažiranja Bechtela za dionicu autoceste, koju je oporba na vrijeme osujetila.
A sada je, nakon svega, Hrvatskoj svanulo zato što je Srbiji smrknulo. Neovisnost Kosova izazvalo je novu geopolitičku krizu, evocirala duh Hladnog rata i Bush je ponovno morao dovesti Ameriku na Balkan. Bio je u Albaniji, a sada bi u Hrvatskoj trebao zaokružiti američku sferu utjecaja oko Srbije. Bit će to sjajan povod za Sanadera da potroši dobrih mjesec dana najprije na pripremu, pa na proslavu i zatim na prisjećanje na Bushov povijesni posjet. Predstavit će to kao potvrdu svoje političke veličine, ne shvaćajući kako kompliment koji dolazi od Busha i nije baš neki kompliment. Ali i u ovom trenutku i takav će biti dovoljan. Ironično je samo što bi Bushov dolazak u Hrvatsku mogla slaviti samo vladajuća vrhuška. Kod ostalih građana George Bush izaziva neke sasvim suprotne i neželjene asocijacije. Bushov dolazak za njih ne zvuči kao dobra vijest, nešto čemu bi se trebali veseliti. Upravo suprotno.
Foto: Index ; AFP