Invazivne vrste ugrožavaju biološku raznolikost

ŽIVOTENJE, biljke i mikroorganizmi koji dospiju u novi životni prostor predstavljaju potencijalnu opasnost za ekosustav tog područja, a tim se problemom bave biolozi iz cijeloga svijeta.

Invazivne vrste potiskuju domaće, križaju se s njima i donose različite epidemije, a ponekad promijene cijelu sliku ekosustava.

Rakun je nekad živio na području od južne Kanade do Srednje Amerike. No, oko 1930. godine prebukirao je njemačka uzgajališta krznenih životinja, a 1934. i službeno se naselio na području oko Ederskog jezera, piše Bild der Wissenschaft. Za samo pedesetak godina rakun je okupirao cijelo područje srednjonjemačkog gorja i na pojedinim mjestima postao velik problem. Slična je situacija i s ljupkim medvjedićima koji ne pripadaju domaćem životinjskom svijetu.

Naziv invazivna vrsta biolozi koriste za organizme koji dolaze u novi okoliš gdje se počnu nekontrolirano razmnožavati. Posljedice dolaska takvih osvajača mogu biti višestruke, upozorava Senat njemačkog Saveznog ureda za istraživanja pri Ministarstvu za zaštitu potrošača, prehranu i poljoprivredu.

Oni su jedan od najvećih ekoloških problema u svijetu. No, ne šire se samo životinje, nego i biljke. Brojni su razlozi zbog kojih su neke vrste u domovini neprimjetne, a drugdje iznenada postaju problem.

Znanstvenik Mark Torchin sa Sveučilišta Kalifornija u Santa Barbari ispitivao je 26 takvih vrsta. U novom životnom okolišu životinje nisu patile ni od upola tolikog broja parazita kao u prvobitnoj domovini.

S globalizacijom sve vrste lako dospijevaju na mjesta kamo same nikad ne bi dospjele. Najveći broj tih malih osvajača ne stiže planski i s namjerom nego posve slučajno: meduze tako dolaze u balastnim vodama iz prekooceanskih teretnih brodova, a mravi na palubama teretnih brodova.

Mravi su jedan od najmasovnijih osvajača. U njihovom se kraju međusobno bore različiti rodovi brojnih vrsta i tako jedni druge drže u šahu, a prepoznaju se uz pomoć kemijskih signala. Jedinke iz istoga gnijezda genetski su bliže pa imaju sličniji miris. Tko miriše drugačije, biva napadnut. Taj mehanizam objašnjava zašto su mravi na novom polju toliko uspješni, ustvrdio je Neil Tsutsui sa sveučilišta Kalifornija u stručnom časopisu ´Conservation Biology´.

Kada odseli malen broj srodnika, oni naseljavaju nova polja i tamo se proširuju, a svi su genetski u bliskom srodstvu. Kontrola neprijateljskih rodova u potpunosti propada. Insekti u tuđini tvore goleme superkolonije koje mogu sezati i preko tisuća kilometara.

Kad se objasne ti odnosi, moglo bi se uspješno ratovati protiv neželjenih uljeza. Primjerice, kako bi se rodovi jasnije razlikovali jedni od drugih i postali agresivniji jedni prema drugima mogle bi se uvesti genetske varijante mrava.

Znanstvenici se pitaju kako spriječiti dolazak osvajačkih vrsta. ´Prvo pucaj, a zatim pitaj´, predlaže američki biolog Daniela Simberloffa sa Sveučilišta Tenessee u Knoxvilleu. Za rat protiv invazivnih vrsta ne mora se razumjeti biološka pozadina, tvrdi Simberloff. Što prije počne masovna borba protiv osvajača, to su veći izgledi da ih se riješimo, kaže.

U svakom slučaju, mora se točno procijeniti koje vrste mogu uzrokovati probleme. A što se tiče rakuna, svaka je pomoć prekasna jer je njihovo širenje gotovo nemoguće zaustaviti, tvrde znanstvenici iz njemačkog Saveznog ministarstva za zaštitu potrošača, prehranu i poljoprivredu u časopisu Bild der Wissenchaft.