Najnovije istraživanje Instituta za istraživanje migracija otkriva da je stranim radnicima u Hrvatskoj život bolji nego u njihovim matičnim zemljama, no mnogi se osjećaju diskriminirano i nisu integrirani u društvo. Rezultate istraživanja, koje je obuhvatilo 429 radnika iz Azije i Afrike na području Zagreba i Zagrebačke županije, predstavio je sociolog Ivan Balabanić, piše N1.
Balabanić pojašnjava kako je riječ o drugom valu istraživanja provedenom među stranim radnicima. "Ove godine anketirali smo 429 radnika iz Azije i Afrike, što je važno naglasiti. Ljudi često barataju brojkama od 100 ili 200 tisuća stranih radnika, ali među njima je oko 70 tisuća ljudi iz Azije i Afrike", rekao je.
Naglasio je da je anketa provedena samo na području Zagreba i okolice, a uzorak je bio prigodan, odnosno sudjelovali su oni koji su to željeli. "Zato podatke treba tumačiti više kao orijentaciju, a ne kao precizan broj", napomenuo je Balabanić.
Podaci pokazuju da najviše radnika dolazi iz Nepala (37,8 posto), Filipina (22,8 posto) i Indije (19,6 posto). Uglavnom je riječ o muškarcima (81,8 posto), a najzastupljenija je dobna skupina od 25 do 29 godina (32,9 posto). Čak 81,6 posto ispitanika šalje novac obiteljima izvan Hrvatske.
"Građani Nepala su najzastupljeniji, no bilježimo velik porast građana s Filipina. Primjerice, u siječnju je izdano 20 posto više dozvola za Filipince, dok je za građane Indije i Nepala izdano četiri tisuće manje dozvola. Dakle, broj radnika iz Indije i Nepala se smanjuje, a raste broj Filipinaca", ističe Balabanić, dodajući da je to uobičajeno za migrantske zajednice u Europi.
Balabanić smatra da se u Hrvatskoj ne razgovara dovoljno o stranim radnicima. "Nakon ukidanja kvotnog režima 2021. godine osjetila se potreba za radnom snagom pa su ljudi dolazili stihijski, preko raznih agencija.
Novi zakon je prošle godine počeo uvoditi red, ali to je od početka do danas ostala tabu tema u našem društvu, pogotovo u politici", kazao je. Smatra da se nitko ne usuđuje javno govoriti o ključnim pitanjima, poput toga koliko ti ljudi zarađuju, smanjuju li plaće hrvatskim radnicima i zašto su nam uopće potrebni.
"O tome se jednostavno ne govori dovoljno s vrha politike, iz nevladinog sektora ili od strane gospodarstvenika. Tu se otvara prostor za manipulacije marginalnih političkih stranaka i populista, čiji diskurs onda postaje dominantan", upozorava Balabanić.
Prema podacima, 84,1 posto stranih radnika radi puno radno vrijeme, i to najviše u sektoru prijevoza (28 posto), ugostiteljstva (18,4 posto) i građevinarstva (17,5 posto). Značajan dio njih planira dugoročni ostanak, 19,3 posto želi ostati do mirovine, a 14,2 posto cijeli život.
Većini se kvaliteta života popravila (78,3 posto), a 77,9 posto bi ponovno odabralo dolazak u Hrvatsku. Gotovo svi (88,3 posto) smatraju da zaslužuju ista prava na kvalitetu života kao i domaće stanovništvo. Balabanić ističe i da većina Filipinaca i Indijaca dolazi s fakultetskim obrazovanjem.
"Nije novost da visokoobrazovani ljudi rade poslove niže kvalifikacije. Često im to služi kao put da se uklope i za nekoliko godina možda počnu raditi posao za koji su se školovali. Uostalom, i dosta naših ljudi s diplomom odlazi u Irsku raditi kao konobari", rekao je.
Istraživanje je otkrilo i tamniju stranu. Gotovo 70 posto stranih radnika barem se ponekad osjetilo diskriminirano, a 39,6 posto nema nijednog bliskog prijatelja iz Hrvatske.
Njih 40 posto uopće se ne osjeća kao dio hrvatskog društva, dok 63,7 posto smatra da nemaju isti položaj kao domaći radnici kad je riječ o plaćama i napredovanju. "Oni su kod nas integrirani prvenstveno kroz radno mjesto, pa i sama diskriminacija najčešće dolazi od poslodavaca i kolega", ističe Balabanić.
O nedostatku podrške govori i podatak da samo 28,7 posto ispitanih ima odabranog liječnika opće prakse, dok ih 19,3 posto nema zdravstveno osiguranje. Kad im zatreba pomoć, 40,8 posto ispitanika prvo se obraća poslodavcu, a 25,2 posto drugim migrantima.
"Problem je već u samom početku. Kad dođu u Hrvatsku, ne dobiju nikakav informativni paket, a dolaze iz država s drugačijim sustavom. Primjerice, ni ne znaju da moraju imati liječnika opće prakse", objasnio je Balabanić. Unatoč poteškoćama, primjećuje da se događa i pozitivna interakcija
. "Vjerujem da će nam s vremenom to postati normalno. Kao narod nismo toliko rasistički orijentirani da bi nam netko smetao samo zbog kulturne razlike", zaključio je.