NEUGODNO je kad najveći financijer predsjedničke kampanje za pravdu na kraju završi u pritvoru. Reklo bi se, kakvi financijeri, takva pravda.
Ali koliko je tek neugodno otkriće da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić otkrivao američkom veleposlaniku detalje istrage o bivšem premijeru Ivi Sanaderu? A da se nakon toga baš ništa nije dogodilo? To više nije neugodno, to je poražavajuće.
To se nije ni Mesiću dogodilo
I dok je Josipovića bilo sram što je bivši premijer uhićen na austrijskoj autocesti (kad već nije na hrvatskoj), nije baš otkrio je li ga bilo sram što mu je vlasnik tvrtke koja je bila najveći pojedinačni donator kampanje završio u Remetincu. Takva sramota nije zadesila čak ni Stjepana Mesića, a znamo što se sve pričalo o njegovim donatorima.
I tako, moramo se pomiriti sa činjenicom da je predsjednička pravda financirana novcem sumnjivo privatizirane i sumnjivo financirane tvrtke, u vlasništvu čovjeka upletenog u sumnjive transakcije, povezanog sa sumnjivim ljudima, čiji je direktor nedavno iz sumnjivih motiva izvršio samoubojstvo.
Ali to je manji problem. Ako Josipoviću već nije neugodno zbog Ježića, barem može biti ponosan što ga se ne može optuživati da je vratio uslugu svom donatoru. Puno je veći problem što je Mladen Bajić otkrivao u razgovorima s američkim agentima.
Hvala WikiLeaksu
Poslovično šutljivi tužitelj raspričao se o aferama, o Podravci, o Sanaderu, o dokazima kojima raspolaže, o spoznajama, smjernicama... Uglavnom, pravio se važan. O tome smo kasnije čitali na WikiLeaksu, hvala mu do neba. Sad očekujemo sljedeće: da Mladen Bajić izađe pred kamere i sve to lijepo ponovi svojim građanima. Da ne moramo u povjerljivim američkim diplomatskim depešama čitati kako se u ovoj zemlji kroji pravda. I kako nam se kroji sudbina.
Jer to više zaista nema smisla. Nema smisla pratiti Bajićevu SMS prepisku s prijateljima, nema smisla slušati kako se ljudi kod njega raspituju vodi li se protiv njih istraga, ne da nam se više iščitavati njegove rečenice u naručenim komentarima medijskih jataka, kao što nam je već postalo neugodno kopati po stranoj diplomatskoj pošti.
Ajmo prokopati po Bajićevim ladicama
Neka nam se Bajić napokon obrati kao ljudima koji ga plaćaju. Pa ako već prima američke agente i otkriva im stanje spisa, očekujemo da već danas primi na razgovor prvog hrvatskog građanina koji poželi vidjeti što mu se pakira u Bajićevu uredu. I omogući mu da prokopa po ladicama. Čisto da vidi što glavni državni odvjetnik radi, čime se bavi, koje dokaze ima, protiv koga i kad će to pretočiti u optužnicu.
I po mogućnosti, da se vidi kad će nekoga hapsiti tako da taj pobjegne preko granice, kao što je to učinio Ivo Sanader. DORH je imao pravne mehanizme da zaustavi njegov bijeg preko granice, ali ih nije aktivirao. I opet nikome ništa. Zar je Bajić u ovoj državi doista jedini amnestiran od odgovornosti?
Što još mora Bajić učiniti?
Godinama uspješno ignorira Sanaderovu koruptivnu hobotnicu. Godinama šuruje s izdavačima i novinarima. Gura im dokumente u ruke ili ih jednostavno dijeli naokolo. Pušta Sanadera da pobjegne. Otkriva stranim diplomatima službene podatke o istragama. Što još mora učiniti da bi ga se sankcioniralo? Ništa. Učinio je dovoljno.
Ako se američka neprofitna organizacija zabrinula nad činjenicom da je Sanaderov čovjek Ivan Šimonović postavljen tako visoko u hijerarhiji UN-a, što bismo tek mi trebali reći? Mi koji smo zapeli s njegovim ljudima koji ga hapse (odnosno, ne hapse), koji ga progone (kad već godinama nisu) i koji ga optužuju za sve ono od čega su ga godinama štitili.
To nije neugodno
Sve to nije neugodno kao što bi moglo biti neugodno pritvaranje glavnog financijera kampanje za pravdu, to nije čak ni zabrinjavajuće, jer taj smo stupanj odavno prevladali. To je poražavajuće. Ali koga briga, kad ni pobjedu više ne znamo razlikovati od poraza.