KAD VEĆ ne ide prema Europi, Ivo Sanader okreće se Balkanu. Već tri godine nije bio u Beogradu, pa je red da upravo sada otputuje tamo i sazna što još i Srbija hoće od Hrvatske. Kad je jasno što hoće Slovenija. Premijer se u domaćim medijima hvali da prinosi darove u obliku prevedenih dokumenata za pregovore s Europskom unijom, a Srbi se hvale da ga čekaju s gomilom vrlo konkretnih zahtjeva - granica na Dunavu, odustajanje od tužbe za genocid, povratak izbjeglih... Pa kad već kiši, onda neka pljušti.
Sanader opet radi ono što mu najbolje leži. Kad zapne kod kuće, kad se ruši proračun, sindikati prijete štrajkom, kad su blokirani pregovori s EU i uglavnom, sve ide kvragu, on lijepo put pod noge, pa na vanjskopolitičko poziranje u Beograd. Daleko od toga da se u Srbiju ne treba ići - trebalo je ići puno češće - ali hrvatska javnost nema pojma zašto predsjednik Vlade zapravo tamo putuje, koji su mu stavovi o tužbi za genocid u Haagu, granici na Dunavu i općenito europskom napretku Srbije koji zapravo prestravljuje svakog punokrvnog hrvatskog domoljuba. Sve što smo u posljednje vrijeme čuli o odnosu Hrvatske prema Srbiji svodi se na Sanaderovo obećanje da "Beogradu neće raditi ono što nama sada radi Ljubljana". Možda.
Uglavnom, Sanader se ide pokazati u Beograd, ali ne srbijanskoj ni hrvatskoj javnosti, već prvenstveno Bruxellesu. Ono što je trebao raditi proteklih pet godina mandata - dakle, provoditi smišljenu i sustavnu politiku prema Beogradu, a ne upadati u jednokratne polemike o Oluji i Kosovu - sada se svodi na PR-ovske vratolomije i bježanje od slovenskih zahtjeva ravno prema srbijanskim.
Ali to je stara priča o hrvatskoj vanjskoj politici, naročito prema zemljama u regiji. Odnosi sa Srbijom, a o Bosni i Hercegovini da se ne govori, zapušteni su do te mjere da je Ivo Sanader u prvi službeni posjet Sarajevu otišao tek u ožujku 2007. godine, a i tu priliku uglavnom iskoristio za razgovore s HDZ-om BiH i za posjet Hrvatskom kulturnom društvu "Napredak". A samo dva puta u pet godina posjetio je Beograd.
Sada je najbitnije što će recesija i bankrot države barem na jedan dan iščeznuti s naslovnica
O Srbiji se u hrvatskoj javnosti govori samo u vrijeme obilježavanja godišnjice Oluje kad Vuk Jeremić ili Boris Tadić optuže Hrvatsku za genocid. Ili kad se toliko žuri s priznanjem Kosova da se vladajuća koalicija nađe pred raspadom. Ili kad se podgrijavaju (lažne) nade u vezi tužbe protiv Srbije za genocid pred Haaškim sudom. Ili kad se diže panika oko mogućnosti da Srbija i Hrvatska zajedno uđu u Europsku uniju negdje tamo 2014. godine. Ili pak kad se otkrivaju veze hrvatske i srbijanske mafije. Sada je, pak, najbitnije što će recesija i bankrot države barem na jedan dan iščeznuti s naslovnica.
Poražavajuće je što hrvatska javnost čak ni izdaleka ne može detektirati odrednice hrvatske vanjske politike. Ona se uglavnom svodi na kadrovska prepucavanja Predsjednika i premijera, na skandale Nevena Jurice i lobističke napore Miomira Žužula, na sporove s BiH oko Pelješkog mosta, sa Slovenijom oko granice, sa Srbijom oko svega prethodno navedenog. Odnosi sa SAD-om svode se na malomišćanski karneval povodom Bushova posjeta, iza kojeg se, primjerice, nije objasnilo potpisivanje sporazuma o neizručivanju američkih vojnika Međunarodnom kaznenom sudu.
Govori se o tome kako je predsjedanje Vijećem sigurnosti bio veliki vanjskopolitički uspjeh, iako o tome nismo čuli ništa osim da je Jurica naljutio Libijce. Spominju se Nesvrstani kojih smo se javno odrekli, a sada nemamo pojma kako ćemo im se približiti ne bismo li se ogrebali za poneki poslovni aranžman. Govori se o datumu ulaska u EU, ali ne i o pregovorima koji se provode ispod žita. Govori se o uvođenju reda u MVPEI , o tome kako se na posao mora doći uredno odjeven, ali ne i o tome kako se na Zrinjevcu imenuju kadrovi, po kojim vezama i s kakvim kvalifikacijama.
Nema mrdanja dok Sanader ne ispusti rupčić
Govori se o nekakvoj europskoj politici Hrvatske, ali ne spominje se poražavajuća činjenica da Ivo Sanader u pola godine francuskog predsjedanja EU ni jednom nije posjetio Pariz. Išao je moliti pomoć tek kad je zapelo sa Slovenijom. I čekao tri dana da Sarkozy najprije obavi neke poslove sa sindikatima.
O ministrima da se i ne govori. Kolinda Grabar Kitarović bila je odličan birokrat, ali bez ovlasti, utjecaja i specifične političke težine. A Gordan "Which two chapters" Jandroković je posebna priča. Kakav je njegov utjecaj u razgovorima sa slovenskom stranom? Ili s europskim kolegama? Nema mrdanja dok Sanader ne ispusti rupčić.
I tako, vraćamo se na Beograd. Ne zna se zašto točno Sanader tamo ide, što će raditi i sa čime se vratiti. Osim što će pokazati Bruxellesu da surađuje sa susjedima, uvjeriti koalicijske partnere iz SDSS-a da je spreman na razgovore s Beogradom i u samo mjesec dana kompletirati listu zahtjeva koje susjedne zemlje postavljaju pred Hrvatsku. Još da nam je dočekati listu odgovora. I konačnih rješenja.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Željko Hajdinjak/Cropix