Foto: Index/ Shutterstock
Tekst je uz dozvolu preuzet sa stranice Eclectica
Zašto se ljudi iseljavaju — Za mnoge će ovo biti senzacionalni podaci o negativnom državnom utjecaju na gospodarstvo
1. Državni službenici se često hvale kako su narodu nešto dali, ili su ‘poticali’ gospodarstvo. Ipak, to što ‘daju’, negdje i uzmu, pa ni u startu nisu ništa dali. Iako se naš narod lako da zavarati titoističkim, čavezovskim ili kimilsungovskim konceptima po kojima vladar svojom milošću nešto ‘daje’ narodu, a narod to ne bi imao bez njega. Švicarci, Austrijanci, Šveđani, Nijemci, Amerikanci, Kinezi i Singapurci ne misle tako.
2. Neki dan sam vam pokazao čime se kod nas bave banke: tvrtke stenju pod ogromnim dugom i zato banke ne povećavaju kreditiranje tvrtkama, nego prelijevaju štednju građana državi:
3. Pogledajmo sada ove senzacionalne podatke s FINE, zbirni podaci hrvatskih tvrtki (bez financijskog sektora). Omjer duga i kapitala je vrlo velik, pogotovo za male i srednje tvrtke. Ukupno, na 1 kunu kapitala dolazi čak dvije kune duga. A za male i srednje tvrtke visina duga je katastrofalna, uz vrlo loš trend:
Ovo, iako izgleda vrlo loše, zapravo je sarma. Koja se sastoji od zelja i mesa. Ovako izgleda zaduženost tvrtki koje su 100% u privatnom vlasništvu koje su kao takve i osnovane (ne iz pretvorbe):
Ovo je zbilja katastrofalno: na svaku kunu kapitala, privatne tvrtke imaju u prosjeku skoro 4 kune duga, uz vrlo negativan trend. Male tvrtke na 1 kunu kapitala imaju 5 kuna duga!!
Za usporedbu, američke tvrtke iz sastava S&P 500 – petsto najvećih javnih kompanija u SAD – imaju na kunu kapitala otprilike kunu duga.
4. Znači, hrvatske tvrtke funkcioniraju s vrlo malim kapitalom i ogromnim dugom. Općenito, često se u financijskoj teoriji potrebni kapital i definira kao minimalni vlastiti ulog da bi se moglo dodatno zadužiti (vidite sad zašto banke ne žele davati nove kredite?).
I sad je jako bitno da razumijemo sljedeće. Iako je novac u svijetu u obilju i jako je jeftin (čak do 0%), hrvatske tvrtke trenutno na nove kredite plaćaju prosječene kamatne stope (za kredite s deviznom klauzulom) od uglavnom od 5% do 6,5% (tablica G3b na HNB), odnosno u prosjeku 5,3% za postojeća stanja (tablica G5b).
Kao što je poznato, naše tvrtke i inače nisu konkurentne za svjetskim tržištima. Zamislite koliko tu konkurentnost dodatno narušava ova nepovoljna i skupa kapitalna struktura! Dok američke, njemačke, danske tvrtke imaju vrlo malo i jeftinog duga, naše imaju u prosjeku jako puno skupog duga. Dakle, od svega što zarade, najprije hrane banke i, naravno, manje im ostaje za plaće i ulaganja.
Naravno, pod stalnim su stresom zbog maksimalne rastegnutosti, te nisu sposobne iskorištavati nove investicijske prilike (i zapošljavati).
Međutim, ove ogromne kamatne stope jako opterećuju i državne tvrtke, evo recimo jedna od najjačih u državni je upravo prošla ovako kao bosa po trnju: POZADINA HEP-OVA FINANCIJSKOG INŽENJERINGA — Loš im rejting, a dug skup. No, spasili su se od većeg zla. Umjesto da se bave razvojem, bave se neugodnim i skupim refinanciranjem, koje im ujedno isisava supstancu (visoke kamate) i smanjuje konkurentnost.
5. Vratit ćemo se poslije na to zašto su kamatne stope tako velike i zašto nema kapitala. Pogledajmo u međuvremenu kapitalnu strukturu tvrtki koje su 100% u državnom vlasništvu:
Vau! Pa one stoje sjajno, imaju višak kapitala, stoje puno bolje nego prosječna američka tvrtka iz S&P 500! Dakle, kao i inače, država je neefikasna, loše koristi kapital. Ali zato su te firme ultra stabilne (za hrvatske uvjete), imaju vrlo mali trošak kamate i stoga mogu davati velike i sigurne plaće. Iznenađenje?
Ova perverzna situacija se vidi i po tome da se stalno dodatno etatiziramo. Udjel kapitala u državnom vlasništvu u kapitalu svih društava stalno raste. Ovdje su zbrojene potpuno državne, većinski državne i još nepretvorene — koji je jako malo. Možda bi se moglo prigovoriti da ne bi one u kojima država nije 100% vlasnik trebalo brojati potpuno, ali s druge strane izostavljene su one u kojima je manjinski, a kojeg kapitala je više, a i bitnija nam je trend (ove dvije brojke su također relativno male).
6. Kao što je dobro poznato, država ne stvara radna mjesta u gospodarstvu. Može ih stvoriti (i to ne za pravo, nego samo ‘zaposliti’) u javnom sektoru.
A upravo enormna potrošnja javnog sektora dovela nas je u situaciju da imamo ogroman i rastući javni dug i ogroman vanjski dug. Zbog čega svjetska financijska tržišta procjenjuju da smo prilično rizični i stoga su na nas kamatne stope jako visoke (za razliku od Čeha, Slovaka, Rumunja ili Slovenaca).
Kako je nesuvisla potrošnja u javnom sektoru vidimo i po tome da je u zadnje 4 godine broj zaposlenih u javnom sektoru ostao isti ili čak malo porastao. Kako se u najširoj definiciji radi o oko 400.000 ljudi, a kako godišnje barem 3% ode u mirovinu, to je u četiri godine oko 50.000 novozaposlenih u javnom sektoru (uglavnom po stranačkim linijama). Je li nam to zaista trebalo? Da li se rad mogao rasporediti, pogotovo s obzirom na manji broj stanovnika i informatizaciju? Ako su trebali novi kadrovi, zar se nije to moglo izvesti na osnovu 3:1 — za svaka 3 umirovljena, jedan novozaposleni?
Naravno, ta cijena kapitala se pretače i na hrvatsko tržište i zato je jako teško izdati novi kapital, a povoljan kredit se ne može dobiti. Još jednom: zamislite kako veliki i skupi krediti ubijaju prezadužene tvrtke.
Država dakle (stručnim rječnikom) istiskuje tvrtke s tržišta kapitala i novca, čini im financiranje teškim i rizičnim i tako uništava stvaranje radnih mjesta.
7. Svaki građanin koji ima stambeni ili neki drugi kredit može se i zapitati koliko je izgubio na enormnim kamatama koje su bile tako visoke prvenstveno zbog ponašanja države, koja ‘dijeli i spašava’.
Da, za visoke kamate na stambene kredite nisu krive banke, nego država!
Primjerice: Komadina neće uvoditi vinjete jer bi 900 ljudi ostalo bez posla. Naizgled humano. Ali sjetite se: kad država daje, negdje uzima.
8. Banke se u cijelom priči ponašaju vrlo oportunistički. Povlače kapital u inozemstvo i s vrlo malo kapitala drže zaduženost tvrtki na ovako velikim razinama, a pretaču novac građana državi. Tu je zaista velika sinergija banaka i države. Pogledajte samo mirovinske fondove kojima upravljaju (strane) banke. Ta krucijalna (ali prisilna) štednja građana za starost (a jeste li ikad vidjeli siromašnog starca?) je opet alocirana u skoro 3/4 u plasmane državi! Naravno, po jako lijepim kamatama i ostvarene kapitalne dobitke jer je i cijena hrvatskog duga pala zbog eksplozije skoro besplatnog novca na svjetskim tržištima, pa cijene obveznicama jako porasle.
Upravo u tim kamatama i još više kapitalnim dobicima na nama samima (jer svi smo mi država i kamatu na državnu obveznicu plaćamo svi) su ostvareni navodno veliki prinosi fondova (a i kako inače, uz sve one katastrofalne ulagačke promašaja?).
Međutim, je li održiva situacija?
9. Sukob rada i kapitala. Kao što je zaista elementarno, gdje ima puno kapitala, produktivnost je veća i stoga rad vrijedi više. Zato jednako vrijedan radnik u SAD, Njemačkoj ili Švicarskoj zarađuje više nego onaj u Burkini Faso ili Hrvatskoj.
Vidite li sada koliko su promašena baljezganja nekih naših političara o sukobu rada i kapitala? U Hrvatskoj nema kapitala, on bježi. U Hrvatskoj naravno nema lenjinističkog koncepta rada i kapitala nego poraz i rada i kapitala.
Za ljude znamo da bježe. Pogledajmo pak kapital svih hrvatskih privatnih tvrtki koje su ‘nepretvorene’ (tzv. ‘pravi poduzetnici’).
Napomena: Svođenje na realne brojke, neobezvrijeđene inflacijom (kune iz 2009.) je napravljeno korištenjem indeksa prosječnih proizvođačkih cijena u godini. Moglo bi se puno pričati da li je primjerenije koristiti cijene na kraju godine ili neki miks s potrošačkima, ali to sve nema utjecaja na zaključak: slično je.
Dakle, u svijetu u kojem se kapital stvara i gomila nevjerojatnom brzinom, pa i rad vrijedi više, nama kapital bježi i općenito se smanjuje! Naravno da onda rad vrijedi manje i nema posla i ljudi odlaze. (Ovo nešto malo porasta zadnjih godina je patetično i daleko nedovoljno). Drugi put kad čujete da netko javno govori o navodnom sukobu rada i kapitala u Hrvatskoj, znajte da ili je totalna neznalica, ili teški bešćutni manipulant koji to koristi kako bi zaštitio svoje uhljebničke pozicije (na tešku štetu drugih).
A koliko smo loši zapravo pokazuje turizam. Gdje bismo bili da nemamo turizma, tog dara s neba?
Zaključak: Nadam se da sam svima zorno prikazao kako izrazito neracionalno ponašanje države, koja štiti uhljebničku kastu (pri čemu se to naravno ne odnosi na sve javne službenike) i perpetuira političku moć, nanosi ogromne štete hrvatskom gospodarstvu i radnicima i onima koji bi to htjeli postati, te njihovim obiteljima.
Zaključak 2: A evo i ideje za političke poduzetnike. Osnovati Stranku Rada i Kapitala (SRK) i siguran sam da bi bila uspješna i mislim da bismo onda i ovdje u Hrvatskoj SRKali više nektara suvremenosti i blagostanja koje se širi svijetom brže nego ikada (suprotno onome što nameću naši mediji koji ‘jučeovski’ prikazivati navodno loše stanje i ‘krizu’ u svijetu). Juche: sjevernokorejska ideologija nevinosti i samodostatnosti kojoj je glavni alat prikazivanje navodno lošeg stanja na Zapadu i stoga ‘moramo ostati na istom putu i ne mijenjati se’.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala