U SUBOTU 7. ožujka, 24 sata prije nego što će se stotine tisuća ljudi širom Španjolske okupiti kako bi obilježili Međunarodni dan žena, a 9000 vjernih pristaša Voxa pristići u Madrid na skup ekstremne desnice, vlasti u sjevernoj regiji La Rioji donosile su neke teške odluke. Tog vikenda prije ni tri tjedna, Španjolska je imala 430 potvrđenih slučajeva koronavirusa.
Nakon što je njih 60 povezano s jednim pogrebom u susjednoj Baskiji, regionalna vlada La Rioje naredila je karantenu za čitave četvrti u malom gradu Haru. Osamnaest dana kasnije, Španjolska ima 47.610 slučajeva, a broj umrlih (3434) veći je nego u Kini, piše britanski dnevni list The Guardian. Jučer je, valja podsjetiti, Španjolska prestigla Kinu i postala druga na svijetu po broju mrtvih od koronavirusa.
Zdravstveni radnici, koji čine 14 posto svih žrtava koronavirusa u Španjolskoj, žale se na nedostatak osnovne zaštitne opreme, madridsko klizalište pretvoreno je u improviziranu mrtvačnicu, a glavni kongresni centar umjesto klimatske konferencije Cop25 ugostio je bolesnike, jer je pretvoren u ogromnu poljsku bolnicu.
Neki su u to vrijeme živjeli kao da koronavirusa nema, održavale su se manifestacije, tri španjolska ministra i supruga premijera su zaraženi
Nekima je u tih 18 dana život tekao normalno, stolovi i stolice ponovno su se pojavili na pločnicima ispred barova i kafića, a kako je zimi bio kraj, u parkovima su se počeli priređivati piknici.
I dok su te subote popodne dijelovi Hara bili u karanteni, Fernando Simon, ravnatelj španjolskog centra za hitna stanja u zdravstvu, govorio je da ljudi sami moraju odlučiti o riziku od koronavirusa ako se pridruže proslavi Međunarodnog dana žena. „Kad bi me moj sin pitao treba li ići, rekao bih mu da radi što želi“, rekao je Simon na konferenciji za novinare.
I tako su krenule manifestacije, piše Guardian, baš kao i Voxovo okupljanje i brojni sportski događaji. Tri španjolska ministra koja su te nedjelje sudjelovala u povorkama, zaražena su virusom, isto kao i Begoña Gómez, supruga španjolskog premijera. Vođa i glavni tajnik Voxa također su bili pozitivni na testu.
Zabrinutost je pogodila Madrid 11. ožujka, kad je regionalna vlada, nakon 1646 potvrđenih slučajeva, naredila svim vrtićima, školama i sveučilištima da prekinu s radom. Isto je vrijedilo i za muzeje, među ostalim i svjetski poznati Prado. Slične mjere ubrzo su uslijedile i drugdje, a navečer 12. ožujka, katalonska je vlada naredila da 70.000 ljudi u četiri općine u Barceloni ostane u svojim kućama najmanje dva tjedna nakon naglog porasta broja slučajeva u tom području, piše Guardian.
Rastao je pritisak na vladu premijera Pedra Sáncheza, ljudi su počeli gomilati toaletni papir, punile su se ledenice i zamrzivači, a ulice Madrida praznile. Zatim, tjedan dana nakon karantene u Haru, konačno se dogodilo neizbježno – Sánchez je naredio dvotjednu karantenu.
Rezovi u zdravstvu
Za mnoge u Španjolskoj, žive i mrtve, ova je odluka došla prekasno. Ovaj tjedan, koji iz dana u dan postaje sve tmurniji, počeo je objavom ministra obrane da su vojnici koji su suzbijanju pandemije pridonosili dezinfekcijom stambenih zgrada pronašli određeni broj stariji osoba, napuštenih i mrtvih u njihovim krevetima.
U zemlji koja se diči obiteljskim vezama, druželjubivošću i svojim nacionalnih zdravstvenim sustavom, ovo su sumorni dani otrežnjenja, ističe Guardian. Ali ako se tijekom dugih sati kućnog školovanja, telefonskih razgovora s prijateljima, gledanja televizije i fiksacije na recepte, ljudi budu pitali što se i zašto dogodilo, španjolski liječnici neće biti među njima.
Pandemija nije pala iz vedra neba, kažu oni. Pogledajte Kinu, Južnu Koreju ili mnogo bližu Italiju. Potom ponovno pogledajte Španjolsku i zapamtite, nastavlja Guardianov novinar, da ova zemlja i dalje trpi posljedice gospodarske krize 2008. godine i rezova u zdravstvu.
Svake večeri u 20 sati ljudi se okupljaju u dvorištima i balkonima kako bi odali priznanje španjolskim zdravstvenim djelatnicima. Tih nekoliko minuta, dok aplauz odjekuje svim španjolskim četvrtima, strah se zaboravlja pod naletom zahvalnosti i solidarnosti. Ali kad ovaj ritual zahvalnosti više ne bude potreban, glasovi koji traže odgovore bit će isto tako glasni i uporni, zaključuje Guardian.