Koga briga što sindikatlije misle o Tihomiru Oreškoviću

Foto: Hina, Index

NIJE TREBALO dugo čekati da se nakon objave vijesti o imenu novog mandatara za sastavljanje vlade oglase predstavnici sindikata. Boje se, kažu, da je budući premijer predstavnik “krupnog kapitala”. Plaše ih reforme, pribojavaju se rezanja državnih rashoda, a najviše od svega užasava ih opasnost da Hrvatskom zavlada “poduzetnički mentalitet”.

Slušajući ove reakcije, nameću nam se dva pitanja: čega se sindikati toliko boje i, još važnije, zašto bi širu javnost uopće trebalo biti briga o tome što sindikatlije misle o izboru novog mandatara?

Što je sindikat?

Da bismo mogli odgovoriti na ova pitanja, valja nam se vratiti na početak i postaviti pitanje što je uopće sindikat? Očito, riječ je o udruženju posloprimaca čija je svrha ojačavanje pregovaračke pozicije zaposlenika prema poslodavcu. Riječ je dakle o legalnom kartelu čiji je cilj povećanje cijene rada koja je izražena kroz plaće, radno vrijeme, uvjete rada, povlastice, beneficije, itd.

U ovome dakako nema ama baš ništa sporno. Slobodno udruživanje građana u različite asocijacije u svrhu postizanja nekih zajedničkih ciljeva temeljno je ljudsko pravo koje nikada ne smije biti dovedeno u pitanje. Neotuđivost tog prava prepoznao je još papa Lav XIII. u svojoj enciklici Rerum Novarum iz 1891. godine, a međunarodna zajednica prihvatila ga je proglasom Opće deklaracije o ljudskim pravima nešto više od pola stoljeća kasnije, godine 1948.

Što sindikat nije?

Sindikat je dakle udruženje koje postoji kako bi zastupalo interese jedne vrlo određene interesne skupine, kod nas najčešće zaposlenike u javnom sektoru. Iz toga nikako ne slijedi da je sindikat čuvar i zagovornik javnog ili općeg interesa, a još manje da imaju legitimitet govoriti u ime svih ili većine građana zemlje u kojoj djeluju.

Upravo suprotno, sindikalna borba za interese skupine koju zastupaju vrlo često ide na uštrb interesa svih ostalih građana. Na primjer, kada se sindikati zalažu za povećanje minimalne plaće, oni to čine u interesu onih koji imaju sreću da su zaposleni i da će im poslodavac biti kadar isplatiti veću plaću. S druge strane, osobe koje zbog previsokog minimalca ne mogu naći posao ili će biti otpušteni zbog nemogućnosti poslodavca da im isplati propisani iznos, očito nemaju sindikatlije na svojoj strani. Slična se stvar događa kada se sindikati zalažu za rigidniji Zakon o radu koji poslodavcima stvara dodatne rizike, otežava zapošljavanje i mnoge ljude čini neuposlivima.

Još bolji primjer u kojem sindikati očito zastupaju interese jedne skupine na uštrb druge jest zalaganje za povećanjem plaća u javnom sektoru. U ovom trenutku, prosječna plaća u javnom sektoru je oko 25% veća od prosječne plaće u privatnom sektoru. Daljnje povećanje plaća može se ostvariti na samo jedan od dva načina: dodatnim oporezivanjem realne ekonomije (što će u konačnici dovesti do pada plaća u privatnom sektoru), ili zaduživanjem budućih naraštaja. U oba slučaja, dobit jednih postiže se uzimanjem od drugih. Sindikalne borbe uvijek su igra nulte sume.

Neopravdanost visoke moralne pozicije

Ovo sve skupa i dalje nije ništa neobično. Pluralistička i demokratska društva puna su različitih interesnih skupina od kojih svaka vuče na svoju stranu, pokušavajući ostvariti ciljeve svojih članova nauštrb pripadnika nekih drugih interesnih skupina.

Ali ono što je zbilja neobično jest činjenica da sindikatlije iz nekog razloga uživaju vrlo visoki društveni ugled, te se njihova mišljenja često prezentiraju kao ona koja dolaze iz visoke moralne pozicije. Sindikalne vođe imaju praktički neograničeni pristup medijima, česti su gosti u ozbiljnim emisijama na državnoj televiziji, i općenito im se otvara vrlo široki javni prostor.

Ovo je još čudnije kada shvatimo da sindikalno djelovanje vrlo često škodi čak i onima koje sindikati pretendiraju zaštititi. Nije teško shvatiti da beskonačno insistiranje na povećanju plaća u javnom sektoru u situaciji kada su te plaće već 25% veće od onih u privatnom sektoru nužno dovodi do slabljenja realne ekonomije i da jednom kada realna ekonomija bude potpuno uništena naprosto više neće biti nikoga koga će država moći oporezovati kako bi isplatila plaće javnim djelatnicima. Sindikatlije su dakle ili potpuni ekonomski analfabeti ili pak svjesno uništavaju ekonomiju kako bi sačuvali svoje fotelje. Čak i da iz najbolje namjere pretpostavimo ovo prvo (lakše se boriti protiv neznanja nego protiv zloće), i dalje ne vidim ni jedan razlog zbog kojeg bi sindikalne vođe trebalo doživljavati kao one koji nastupaju iz visoke moralne pozicije zagovornika općeg društvenog interesa.

Marksizam zapakiran u kejnezijanizam

Gledano iz političko-ekonomskog aspekta, sindikatlije su uglavnom tvrdokorni neomarksisti koji svoj medijski utjecaj koriste kako bi na životu održali odavno nadiđene i opovrgnute marksističke mitove poput onog o navodnom sukobu rada i kapitala  Sindikati javno obznanjuju rat kapitalizmu i diče se time da “mrze svaki kapital”. U slobodno vrijeme prokazuju zagovornike krupnog kapitala, upozoravaju na pošast poduzetničkog mentaliteta i plaše ljude babarogom “neoliberalnog kapitalizma” kojeg u Hrvatskoj nema ni u tragovima.

Zanimljivo i to da sindikalni marksizam često dolazi zapakiran u neku inačicu kejnezijanizma, pri čemu se časno ime baruna Johna Maynarda Keynesa zloupotrebljava do krajnjih granica, kako bi se opravdala svaka politička inicijativa koja rezultira povećanjem javne potrošnje, a ocrnila svaka razborita politika štednje i odricanja.

Možda bi im netko trebao reći da se barun Keynes istina u svoje vrijeme zalagao za povećanje javne potrošnje, ali je isto tako držao da ista nikada ne smije preći granicu od 25% BDP-a. Ako su sindikatlije zaista kejnezijanci kakvima se predstavljaju, zašto se onda ne zauzimaju za smanjenje javne potrošnje, koja u Hrvatskoj iznosi 48% BDP-a?