UPRAVO pišem složenu rečenicu koja će imati dvije ili tri zavisne rečenice ovisno o tome što budem namjeravao reći i koliko dugo se budem izražavao. Točka. Dalje. Evo, dakle, rečenice koja ide ovako: Upravo pišem složenu rečenicu koja će imati dvije ili tri zavisne rečenice ovisno o tome što budem namjeravao reći i koliko dugo se budem izražavao.
Ne, ne zezam se. Polako. Da bi se napisala ili izgovorila jedna tako jasna ili jednostavna rečenica (blesava bi neki rekli) ipak je potrebno imati stanovitu lingvističku kompetentnost (iako je pomalo pretenciozno da to napiše osoba koja baš i ne vlada hrvatskim jezikom jer je odrasla govoreći španjolski ali, hajde, ima većih zla u novinarstvu).
Mislim da baš i nismo svjesni ogromne količine gramatičkih oblika koje koristimo tijekom jednoga dana u komuniciranju sa samima sobom i s drugima. Da bismo zamolili djecu da nam u kući ne galame kao bad blu boysi, torcidaši ili neki treći navijači na stadionu ili kako bismo na poslu ili u kavani komentirali neku novinsku vijest, gradimo složenu verbalnu strukturu sa više arhitektonskih i emocionalnih kompleksnosti nego što ih imaju najviši neboderi.
Priznajem da ne znam baš previše o nogometu iako ga volim igrati i u tome nisam baš očajno loš, ali mi se čini da povesti loptu od jednoga gola do ispred suprotnoga i zabiti je u protivničku mrežu jako sliči na proces stvaranja jedne ili više složenih rečenica.
Što je rečenica duža (ili igra koju igrači izvode na terenu od prekida do prekida), više je potrebno uložiti tih emocija i sintaktičkih (odnosno, nogometnih) pravila. Nije dovoljno samo dobro birati imenice ili pridjeve. Glagoli ili prilozi, bez obzira koliko skromno izgledali, dijelovi su tako važni kao što su nogometašu koljeno ili lakat. Jedna dobro složena rečenica je kao tijelo složeno od gramatičkih kostiju kojih govornik ili spisatelj i ne mora baš pojedinačno poznavati kako bi funkcionirali kako Bog zapovijeda. Nismo baš opsjednuti sa sintagmom ali nitko, čak ni nogometni trener u stranoj zemlji neće reći da su igrači "ljutite jer neće dobili su plaća prošlih mjesecima".
Što želim reći? Problem hrvatske nogometne reprezentacije bi mogao biti taj da je izgubio gramatičku kompetentnost. Posjeduje odlične imenice i pridjeve, ali joj zaštekavaju glagoli i prilozi, što je kao imati prekrasna vrata koja vise na zahrđanim i trulim šarkama koje samo što se nisu raspale.
Igrači Otte Barića, a tako nešto je jedan moj kolega napisao za Real Madrid, znaju šutnuti loptu. Znaju, ako je prilika takva, i gurnuti je u mrežu rivala. Dakle, znaju izgovarati pojedinačne riječi. Ali ne uspijevaju uvijek elegantno spajati riječi u prekrasnu ili nadahnutu prozu, a kamoli da te riječi budu složene kao izvanredna poezija. Možda ne trebaju toliko trenera koliko, pred odlaskom u Portugal, jednog dobrog profesora gramatike a možda i logopeda.
Drago Pilsel