U PISMU kojim su hrvatski biskupi obilježili 50. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata, a objavljeno je u Zagrebu 9. svibnja 1995., članovi episkopata su napisali da nije prioritet tražiti krivce u drugoj zajednici već u vlastitoj i da je važnije žaliti žrtve tuđe zajednice nego one kojoj se pripada.
To je srž kršćanstva, Isusova vrhovna zapovijed ljubavi konkretizirana u povijesti. Nažalost, biskupi su to važno stajalište mahom iznevjerili kada su, osim rijetkih iznimaka među kojima se nalazi pokojni kardinal Franjo Kuharić, prešutjeli ubijanje srpskih civila nakon Bljeska i Oluje. Čak ni u pojedinim činovima kajanja tijekom jubilejske 2000. godine, biskupi nisu imali petlje prozvati one Hrvate katolike koji su okrvavili ruke, ne samo u Domovinskom ratu ili tijekom vihora koji je zahvatio naše krajeve od 1941. do 1945., već i ranije. A bili su na to pozvani od Pape koji je u rujnu 1994. na zagrebačkom hipodromu jasno rekao da traženjem oprosta i praštanjem može biti sažeta najvažnija zadaća koja je pred svima ako se želi postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinitog i trajnoga mira.
I prava je šteta što biskupi nisu imali hrabrost dostojno i u svakom trenutku jasno i glasno provoditi Papine savjete. Hrvatska se danas ne bi ovako mučila haaškim optužnicama. Možda i ponos istinskih hrvatskih branitelja ne bi bio (toliko) okaljan nedjelima zločinaca u hrvatskim redovima.
Zato treba toplo pozdraviti riječi koje je u petak u župnoj crkvi u Jasenovcu izrekao požeški biskup Antun Škvorčević predvodeći liturgijski čin kajanja Crkve za grijehe katolika, posebno one počinjene za trajanja ustaškog terora. Biskup je rekao da krivci imaju ime i prezime te da su najveći krivci naredbodavci, ideolozi, tvorci sustava kojim se unaprijed planirao krvavi obračun s neistomišljenicima, dakle, sama ustaška vrhuška.
Naglasio je da nam danas, pa i u kontekstu Domovinskog rata, valja postaviti teško pitanje o priznavanju krivnje u vlastitoj zajednici, te se upitao kako okajati i zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenja među ljudima i narodima. Rekavši da Katolička crkva u Hrvatskoj poziva na pokoru zbog svojih sinova koji nisu svjedočili za Krista, nego su bili na sablazan svojim načinom razmišljanja i djelovanja, biskup Škvorčević je ponovio riječi Alojzija Stepinca koji je jasenovački logor nazvao sramotnom ljagom, a za ubojice u njemu izjavio da su najveća nesreća Hrvatske.
Ne treba zaboraviti da je i kardinal Kuharić citirao te Stepinčeve riječi kada je prilikom hodočašća vojnika i policajaca katolika na Mariju Bistricu na treću nedjelju listopada 1995. žestoko prozvao pripadnike hrvatskih snaga koji su nakon Oluje ubijali srpske civile i sistematski uništavali njihovu imovinu.
Biskup je iskoristio priliku da na sličnu gestu pozove i pravoslavne Srbe. Rekao je da bi bilo važno da katolici i pravoslavci u Hrvatskoj zauzmu zajedničko kršćansko stajalište i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve. Prema grijehu i prema pomirenju.
Iako je biskup Škvorčević samo učinio ono što se od njega i od ostalih biskupa dugo očekivalo, s obzirom na dominantnu klimu u našoj zemlji, a to je da ne postoji veliko raspoloženje da se prizna krivnja u vlastitoj zajednici i zbog toga zatraži oproštenje, potrebno je čestitati požeškom pastiru i nadati se da njegov primjer neće ostati izolirana pojava u, zločinima mnogih tzv. vjernika, kompromitiranoj Katoličkoj crkvi hrvatskog govornog područja.
Drago Pilsel