POZOVE Dubravko Merlić u "Kontraplan" Vesnu Pusić i Damira Kajina, pa malo raspravljaju o moralnosti političara i o tome kakvi nas ljudi vode. I onda to sve ispadne takav skup besmislenih izjava da se čovjeku naježe dlake na cijeloj koži.
Nevjerojatno je nešto da netko uopće ide raspravljati o bilo kakvoj moralnosti nakon što na samom početku emisije ne želi reći jasno i nedvojbeno: "Da, Šoštar treba dobiti ostavku sutra". Ono, "znate, gospoja, meni je to striptizarenje tak fuj i nenormalno, al kaj bi gosen doktor sad moral dobit otkaz, pa nema Zakona protiv toga, ne?" Balkanski specijalitet, "ne bi se štel mešat", garniran s malo fraza.
Nema tu više kredibiliteta. I na tom svaki put padaju skoro svi koji u javnosti iznose neke stavove. Sjetimo se Mesićevog ustaškog govora i ne moramo više pričati.
I onda će duo, potkrijepljen ponekad zaista solidnim analizama treće gošće u studiju, psihologinje Mrijane Krizmanić, govoriti o moralu, moralnosti i precizno utvrđivati gdje je to točno hrvatsko društvo trulo i kako ga popraviti. Najobičniji paradoks, budući da su i sami na početku emisije demonstrirali odakle dolazi miris gnjilih i raspadnutih vrijednosti (moralnih, etičkih, društvenih, kakvih-god-hoćete).
Zapravo simptomatično za jedno društvo u kojem voditelj u ozbiljnoj političko-društvenoj emisiji u večernjem terminu postavlja pitanja i onda ta pitanja zove tezama. Zato što to bolje zvuči. Teza.
E, pa, idemo sad i mi postaviti tezu. Teza Jovana Dragišića je sljedeća: ne reflektira se nemoralno ponašanje političara na djeci koja će kasnije usvojiti negativne vrijednosti i nastaviti sa sličnim ponašanjem, nego se opća moralna i društvena katastrofa današnjeg hrvatskog društva reflektira na političarima, od kojih se jedni ponašaju kao svinje, a drugi ih svinjama ne žele nazvati. I za to nisu krivi Franjo Tuđman i privatizacija, 200 obitelji, ustaštvo, četništvo, neoustaštvo, neočetništvo, liberalizam, konzervatizam, Crkva, rat u Bosni, rat u Hrvatskoj, rat u Burkini Faso, neučinkovitost institucija, satovi, sprega politike i organizranog kriminala, masoni, jugonostalgičari, kosovci, oktroirani neprijatelji svega hrvatskog, ili koju god od besmislenih fraza već svatko izabire po osobnom nahođenju, nego je za to krivo društvo u cjelini.
Hrvatsko društvo danas cijeni laž, nepoštenje, apatičnost, kukavičluk, korumpiranost, nasilje, neprincipijelnost, letargiju, pokvarenost, povodljivost, dvoličnost, kao vrline, kad je svima sasvim očigledno i sasvim jasno da to vrline nisu. Ali nekako se svi uspijevaju praviti kao da se to ne vidi i kao da se nizanjem fraza može preći preko jasne činjenice da se u Hrvatskoj danas metafizički gledano još uvijek gaca do koljena u blatu.
I treba li onda zvati Vesne Pusić, Damire Kajine, Sandije Blagoniće, Pavle Kaliniće, Ratke Mačeke i slične likove da provedu sat vremena pričajući o ovim jasnim stvarima tako da uporno i uporno zaobilaze bitno?
Pa koliko dugo će se gledati tog ružičastog slona nasred sobe prije nego netko konačno netko dođe i kaže: "Ovo je slon, kajne?!"
Jovan Dragišić