Le Mondeova trojka Colombani - Plenel - Minc odbija izravno sučeljavanje s autorima knjige, što objašnjava ocjenom kako imaju posla s autorima ´koji se koriste samo klevetom i laži´, taktika koja u većem dijelu javnosti izaziva daleko više pitanja nego što pruža odgovora.
Na konkretna pitanja poput onoga o fotokopiji ´računa za lobiranje´ - fotokopiji koju je objavio i satirični tjednik Canard enchaine - televizijski je gledatelj dobio odgovor: ´Bilo bi zapanjujuće kad bi bilo istinito´, odgovor koji gledatelja ostavlja s njegovim vlastitim dilemama oko odnosa istine i zapanjenosti.
U članku pod naslovom ´Klevetničkim optužbama Le Monde suprostavlja činjenice´, u broju od prošlog petka, odbacuje se vrlo uopćeno kritike o vezama s korzikanskim nacinalistima o pomaganju u bijegu korzikanskih terorista, o otvorenom svstavanju na stranu predsjedničkog kandidata Edouarda Balladura, ili o vezama s tvrtkom Vivendi, ali sve to bez uvjerljivih dokaza, ako to nije beskrajno navođenje pravopisnih i drugih manjih grešaka oko datuma, načina pisanja nečijeg imena ili prezimena, rodbinskih i drugih veza.
Na to su autori knjige prvo zahvalili uredništvu Le Mondea, obećavajući da će izmjene biti unijete u drugo izdanje, uz objašnjenje da su takve greške rezultat posebnih uvjeta tiskanja i želje da što manji broj ljudi dođe u kontakt s rukopisom, te odgovaraju duhovitom isprikom jednom od apostrofiranih novinara, što nije ´nećak Edwy Plenela´, kako je napisano u knjizi, nego ´unuk sestre jednog od rođaka njegove punice´, kako ih ispravlja sam Plenel.
U posljednjem broju tjednika Le Point, tjednika koji je ipak stao u obranu Le Mondea, intervjuirano je jedanaest političara i drugih javnih osoba, različitih političkih etiketa, koji su u svojim izjavama svi od reda, pozdravili pojavljivanje knjige i od Le Mondea tražili uvjerljive dokaze.
´Ne zanima me proces protiv vještica, ali bih volio da Le Monde pruži odgovore na stanoviti broj iznijetih činjenica´, izjavljuje tako Herve Morin, predsjednik parlamentarne skupine Unije za francusku demokraciju.
Za bivšeg ministra pravosuđa Jacquesa Toubona, bliskog predsjedniku Jacquesu Chiracu, ´pojavljivanje te knjige je spasonosno´ i tvrdi kako ´Le Monde više nije Le Monde, ali to odbija priznati´, dok bivši socijalistički ministar Jean Glavany posebno ističe podatak da je ´Plenel provodio više vremena u kuloarima ministarstva unutarnjih poslova nego na svome radnom mjestu´.
Figaro, najstariji pariški dnevnik, glasilo konzervativne orijentacije, nije objavio još ni retka o aferi Le Monde, sklanjajući se, vjerojatnoo, hvale vrijednom moralnom načelu kako ne treba napadati protivnika u nevolji, ali se tako ogriješio kad je u pitanju pravo na informaciju koje su lišeni njegovi čitatelji.
Iz Liberationa pak doznajemo da je Figaro bio tražio interview s Jean-Marie Colombanijem, ali interview nije objavljen jer ´u njemu nije ništa rečeno´.