Nakon što je godinama gledala kroz prste postojećoj praksi, Nizozemska je 1. travnja 2002. postala prva zemlja koja dopušta ubojstvo iz samilosti za smrtno bolesne ljude. Njezin je primjer slijedila samo Belgija, a druge zemlje pozorno prate razvoj događaja.
Nizozemski zakon ne znači da liječnici imaju ´dozvolu za ubijanje´. Doktori koji pacijentima pomažu umrijeti moraju slijediti niz strogih pravila, a ako to ne učine, mogu biti sudski procesuirani.
Među ostalim kriterijima, pacijenti moraju biti suočeni s budućim nepodnošljivim i neprekidnim patnjama, moraju svjesno i dobrovoljno odlučiti da žele umrijeti, a liječnik i pacijent moraju biti sigurni da su sve alternative iscrpljene. I dodatno, liječnik se mora savjetovati s kolegama prije nego odredi eutanaziju.
Nakon smrti pacijenta, liječnik mora podnijeti izvješće koje razmatra stručna komisija. Ona tada može izvijestiti državnog tužitelja ako dvoji da li je liječnik postupao pravilno.
Službeno, godišnje u Nizozemskoj oko 1.900 osoba umre od eutanazije, s tim da je u 2002. taj broj malo smanjen.
Međutim, ostaje nejasno o koliko se ubojstava iz samilosti ne izvijesti. Jedna anonimna studija iz 1995. je pokazala da je prijavljenih slučajeva manje od polovice ukupnog broja. Novo istraživanje o spremnosti liječnika da izvijeste o eutanaziji bit će provedeno ovoga ljeta.
Agnes van der Heide, liječnica i istraživač koja prati praksu eutanazije u ime ministarstva zdravstva rekla je u TV emisiji Reporter kako ´zakon nije eliminirao činjenicu da društvo ne vidi uvijek što se događa u bolnicama´.
Rob Jonquiere, direktor Nizozemskog društva za dobrovoljnu eutanaziju (NVVE), smatra kako su ´liječnici našli prečicu da bi zaobišli poštivanje zakona´.
Umjesto da slijede službenu proceduru, pacijentu mogu dati smrtonosnu dozu morfija za ublažavanje bolova. I sedativi mogu poslužiti zaobilaženju službenog izvješća: primjerice pacijentu se daju tablete za spavanje i on izgubi svijest. Uskraćivanje hrane i vode također ubrzava ´odlazak´ pacijenata na samrti.
Rob Jonquiere osuđuje takvu praksu: ´Ako je motiv davanje tih lijekova prvenstveno da se pacijentu omogući umrijeti a zaobiđe zakon, to je jako, jako loše´. Nizozemski zakon pacijentu daje izričito pravo da sam odluči želi li umrijeti, ističe on dodajući kako o ´uporabi sedativa ili morfija odlučuje liječnik i nije mu potreban izričit zahtjev pacijenta´.
Nizozemski liječnički savez KNMG u svojoj je reakciji na TV istraživanje izrazio zabrinutost zbog prakse liječnika da zaobilaze zakon o eutanaziji. ´Svakako moramo razlikovati eutanaziju, ublažavanje bolova i davanje sedativa pacijentu na samrti. Sve te prakse imaju svoju primjenu, kriterije i dijagnoze´, navodi se u priopćenju KNMG-a.
Problematičnost pravila o eutanaziji ne može biti argument za zaobilaženje zakona, kaže Jonquiere: ´Statistički, obiteljski je liječnik suočen s eutanazijom možda jednom u dvije godine, specijalist čak i rjeđe... Za ispunjavanje formulara treba 15 minuta a za telefonski razgovor s nekim dodatnim objašnjenjima ne treba puno više´.
Liječnički savez upozorava da zakon ne pokriva smrtno bolesne ljude koji više ne mogu tražiti eutanaziju a nepodnošljivo pate. ´To su situacije i dvojbe s kojima se liječnici bore u praksi, a za koje zakonska pravila ne nude uvijek rješenje´.