Rođen u Onegli na sjeverozapadu Italije 24. listopada 1925., taj modernist uvijek je isticao sklonost vokalnom izričaju, posebice operi, i to u vrijeme kad avangarda nije držala puno do tog žanra.
Kao dijete se počeo baviti glazbom uz pomoć oca Ernesta, a studirao je na milanskom konzervatoriju.
Godine 1951. zajedno s Luigijem Dallapiccolom u Tanglewoodu proučava serijalne metode, što će godinu dana kasnije ilustrirati djelom Komorna glazba za sopran i instrumentalni trio, zatim u Tempi Concertati (1958.-1959.) i Allelujah II (1965.-1968.).
Njegovo zanimanje za suvremenu lingvistiku javlja se najprije u seriji Sequenza za solističke instrumente (1958.-1995.), koja se ponekad pretvara u polifonijske kompozicije, no fuzija jezika i glazbe ostvarena je u potpunosti u njegovim vokalnim djelima.
U Circles (1960.), Epifaniji za sopran i orkestar" (1959.-1961.), Sinfoniji (1968.-69-) te u Coru (1974.-1976.), verbalni i instrumentalni zvukovi upravo iznenađuju tečnošću reciprociteta.
Pjevanje ostaje njegov omiljeni materijal.
U svojim lirskim djelima (Opera, 1969.-1970.; La vera storia, 1977.-1978.; Un re in ascolto, 1979.-1984.) Luciano Berio nastavlja s glazbom za koju crpi inspiraciju u svakodnevnom životu i politici.
Godine 1996. primio je japansku nagradu Praemium Imperiale, koja se smatra Nobelovom nagradom za umjetnost.
Od 2000. godine bio je predsjednik i ravnatelj Nacionalne akademije Svete Cecilije u Rimu, simfonijskog orkestra talijanskoga glavnoga grada.
Berio, koji je skladao i avangardnu laku glazbu, iza sebe je ostavio petero djece iz tri braka.