U izvješću se nije bavio genocidom u BiH, za koji optužnica tereti Miloševića, no zajednička obilježja svih genocida koje je obradio podudarna su s masovnim zločinima protiv određenih etničkih skupina, zabilježenim tijekom rata u BiH ali i u Hrvatskoj i na Kosovu.
Zajednička obilježja na koje je ukazao Zwan su "organiziranost genocida na najvišoj državnoj razini, kolektivni počinitelj i bespomoćne žrtve iz određene skupine".
Tijekom protuispitivanja svjedoka Milošević je osporavao njegovu stručnost navodeći da je sociolog a ne pravnik. Također je ocijenio da Zwanovu analizu karakterizira "publicistički pristup", no da su joj tužitelji pribjegli u nedostatku dokaza o genocidu u BiH.
Tim izvješćem, po riječima optuženog, tužitelj Geoffrey Nice "podučava raspravno vijeće što je genocid" nasuprot osnovnom pravnom pravilu da "sud poznaje pravo".
Na traženje Miloševića, Zwan je potvrdio da su Srbi tijekom II. svjetskog rata bili izloženi "genocidnim napadima" ustaškog režima NDH. Tvrdnju o 700.000 žrtava Jasenovca otklonio je kao pretjeranu, navodeći da je tamo ubijeno između 100 i 150 tisuća Srba i Židova.
Na pitanje suca Patricka Robinsona, koliko žrtava treba da bi se zločin smatrao genocidom odgovorio je "nekoliko tisuća".
Nakon akademika Zwana, na klupu za svjedoke na suđenju Miloševiću sjeo je Hrvoje Šarinić, dugogodišnji predstojnik ureda hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je svjedočio o tajnim pregovorima s optuženim koje je vodio u razdoblju 1993.- 95.