IZVAN ovih dnevnih špijunskih priča, negdje u pozadini, događa se priča koja se tiče svih nas – mirovinska reforma. Država želi produljiti radni vijek do 67 godina, sindikati su naravno protiv. Nadalje, ulaganja u drugi stup su nedovoljna za primjerenu mirovinu, a ionako je većina tih ulaganja u obveznicama Republike Hrvatske, drugim riječima izravno ovisi o stanju ove države…
Postojeći mirovinski sustav koji se zove „generacijska solidarnost“ uveo je „Željezni Kancelar“ Otto von Bismarck (politički gledano – teški desničar). Kada bi radnik navršio 70 godina, dobio bi državnu mirovinu, a novce za istu su odvajali drugi radnici. No, u to doba dostići 70 godina života već je bio uspjeh sam po sebi i ta osoba bi mogla očekivati još 4-5 godina života, dok danas tko doživi 70 ima dosta velike šanse debelo zaći u 80-e, a sutra, jer medicina stalno napreduje, i u 90-e. Uza sve to – natalitet je sve niži, a više nema ni milijuna seljaka koji dolaze u gradove tražeći posao. Odakle dakle novac za provesti 20 godina u mirovini? Sutra i 30.
Ukratko, ono što država nikako ne želi priznati je – Bismarckov sustav se raspao. Ni da znatno povećamo natalitet (što je teško očekivati) budućnost jednostavno neće donijeti dovoljno radnika koji bi uplaćivali za sadašnje generacije. Ono malo što ide u drugi mirovinski stup nije dovoljno da nadoknadi raspad prvog stupa, međugeneracijske solidarnosti. Umirovljenici će sve više ovisiti o državi – osim ako im država ne omogući da raspolažu svojim novcima.
Zaista, zašto bismo mi uplaćivali državi, ako znamo da sutra neće imati tko uplaćivati za nas? Dodatno, zašto bi samo mali dio mirovinskog ulaganja išao u obvezne mirovinske fondove – kojima država strogo usmjerava ulaganja? Zašto ne bismo sami određivali gdje ćemo i kako ulagati za svoju mirovinu?
Službenu granicu za mirovinu treba ukinuti
Kao prvo, osim u javnim službama, a i tu ima izuzetaka recimo kod liječnika, rok za starosnu mirovinu treba ukinuti. Po kojem ili čijem izračunu je to baš 60, 65 ili 67 godina? Svaki čovjek je individua, svaka djelatnost je različita, netko je već sa 60 potpuno potrošen za posao, netko će s preko 70 rado raditi i biti veseo jer stvara, privređuje, zarađuje i osjeća se korisnim u društvu. Pitanje doba za mirovinu u slobodnom društvu treba biti nešto što je unutar odluke svakog radnika, naravno unutar ograničenja za neka specifična zanimanja (tako profesionalni pilot može letjeti kao profesionalac do 65. godine, uz uvjet da je drugi član letačke posade mlađi od 60).
Kada dakle u mirovinu? Jednostavno – kada osjetimo da nam rad više ne odgovara i kada smo dovoljno prikupili za mirovinu. Kako dovoljno prikupiti? Pa, vlastitim, ne državnim ulaganjima. Zašto ne bismo postupili ovako: uvedemo nacionalnu mirovinu malo veću od socijalne pomoći, recimo 1500 kuna, na koju ima pravo svatko tko napuni određenu dob. Ostalo – ostaviti novac radnicima, pa neka sami ulažu svoje novce gdje i kako žele! Zašto ljudi misle da činovnici znaju što i kako kojem pojedincu treba u njegovom životu i kako ulagati njegov novac? Jer, država upravo to radi – uzima vaš novac i usmjerava ga; čak i fond-managerima drugog stupa država birokratski bitno ograničava ulaganja.
Zašto se sami ne bismo brinuli za svoju mirovinu?
Zašto ne biste ulagali sami? Neka država uzima samo za nacionalnu mirovinu, a sve ostalo neka ostane svakom pojedincu na raspolaganje. Netko želi u raniju mirovinu jer mu je takav posao, naporan, ne voli ga – može odvajati za mirovinu više i otići ranije. Netko će svaki vikend raditi dok ne sagradi dva apartmana koji donose nekoliko tisuća eura godišnje – i s 50 godina može reći: „Meni dosta“ i otići u mirovinu. Netko obožava svoj posao pa će raditi dok mu zdravlje omogućava.
Zašto bi svi oni morali izdvajati na jednak način, onako kako činovnici misle da je najbolje, i ići u mirovnu onda kada činovnici misle da treba ići u mirovinu? Ono što treba ostaviti na državi je neka nacionalna mirovina koja rješava temeljnu socijalu i na koju imaju od neke godine pravo svi – ali sve iznad, zašto čovjek ne bi sam odlučivao?
Štednja, ulaganja u mirovinske ili druge fondove, gradnja nekretnine, ulaganje u dionice ili zašto ne – ulaganja u djecu. Netko se može odlučiti na više djece, uložiti u njihovo obrazovanje i buduću karijeru, računajući da će mu sutra djeca financijski pomoći. Sve to trebaju biti legitimni načini stjecanja mirovine, sukladno mogućnostima, željama i potrebama svake osobe. Netko može čak i odlučiti ne ulagati ništa – pa će živjeti od one minimalne nacionalne mirovine.
Zaista mislite da činovnici znaju bolje s vašim novcima od vas?
Hrpa problema u ovoj državi dolazi od toga što građani daju svoj novac državi uz ideju da će se neki pametni službenici brinuti za njihov novac bolje od njih samih. A službenici će naravno biti pametni – na način da prvo odvoje za sebe, a onda se „brinu“ za ostatak. To je sve što morate znati o tome kako država upravlja vašim novcima.
Novci koje uplaćujete u mirovinske fondove nisu nikako mali – a ako biste se sami brinuli za njih, vjerujem da biste sebi osigurali bolju mirovinu nego što će biti ova koju najvećim dijelom određuje država. A što se tiče svih vrsta povlaštenih mirovina – treba jasno reći da su one stvar političke volje i stoga bi trebale biti jasno odvojene u državnom proračunu, novac za njih treba dolaziti od poreza, a ne od mirovinskih uplata (osim dijela za opću nacionalnu mirovinu). Vaše mirovinske uplate, izvan tog općeg socijalnog minimuma, trebale bi biti vaša privatna stvar.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala