ZAGREB se čisti. Izgleda da je jednu od najvećih antikorupcijskih akcija uzrokovala smrt Milana Bandića, što je dovelo do pada strukture koju je stvarao dvadeset godina.
No malo tko je očekivao da će nositelj te borbe biti Tomašević, bar ne na način na koji to radi. Zaustavljanje javnih nabava, smanjivanje broja pročelnika, otkazivanje leasinga za novi vozni park: dakako, sve to je bilo nužno za napraviti, ali malo tko je mogao vjerovati da će netko s lijevog političkog spektra krenuti u toliko žestoku ofenzivu na "javni sektor".
Čišćenje Bandićeve korupcijske močvare je nužnost, bez obzira na političku pripadnost ili ideologiju osoba koje provode to čišćenje, ali je malo iznenađujuće da smanjivanje javnog aparata poduzima ljevica.
Ne bi bilo ništa čudno da je Hrvatska skandinavska država ili neka druga razvijena država EU, ali govorimo o državi u kojoj ne postoje bitne razlike u ekonomskim politikama između desnice i ljevice. U principu se glavne političke opcije u Hrvatskoj oslanjaju na slične politike i ideje po pitanju ekonomije, eventualno pakirane u drugačiji način argumentiranja.
Iz toga proizlazi jak javni, medijski, intelektualni i društveni otpor prema politikama i idejama koje su u suprotnosti s dominantnom ekonomsko-političkom matricom koju gaje sve političke opcije u Hrvatskoj, od ljevice do desnice. Velika uloga države, regulacije, visoko porezno opterećenje s obzirom na stupanj gospodarskog razvoja, subvencije, "zaštita" domaćih kompanija od konkurencije, odbijanje prodaje državnog vlasništva, održavanje velikog broja zaposlenih u javnom sektoru, veliko zaduživanje, široki socijalni programi i općenito odbijanje bilo kakvih pravih reformi je konstanta ekonomske misli u Hrvatskoj, koja ujedinjuje gotovo sve političke opcije.
Samo Možemo može rezati javni sektor u Zagrebu
Možda je netko s ljevice jedini tko može provoditi sve te nužne reforme jer bi netko drugi naišao na oštru osudu javnosti, političara, medija i intelektualaca. Kao što je Gotovinu mogao izručiti samo HDZ bez da izbije revolucija, tako i samo Možemo može rezati javni sektor u Zagrebu. Pitanje je samo koliko dugo, jer se već pojavljuju otpori u medijima, među intelektualcima i biračima. Ti isti mediji i intelektualci bi reagirali brzinom svjetlosti da netko drugi reže javni sektor u Zagrebu, zaustavlja javne nabave i smanjuje socijalna prava.
Zadnja takva reforma, koju su mnogi dočekali na nož, ukidanje je instituta roditelja odgajatelja. Status roditelja odgajatelja mogu dobiti majka ili otac u obitelji koja živi u kućanstvu s najmanje troje djece. Novčana pomoć je utvrđena na razini 65% prosječne bruto plaće u gradu Zagrebu iz prethodne godine, trenutno oko 6800 kn. Uvjete za status roditelja odgajatelja je još početkom 2020. pokušao postrožiti sam Bandić, koji je mjeru i uveo 2018. Prvotni plan je bio da se novčana pomoć može dobivati samo dok najmlađe dijete ne navrši 8 godina (originalno 15 godina) i više ne bi pratila prosječnu bruto plaću. Trošak mjere je narastao s početnih 100 milijuna kuna na 500 milijuna kuna. Za usporedbu, cijeli godišnji proračun grada Osijeka za 2021. iznosi 836 milijuna kuna. Znači cijeli Osijek u sedam mjeseci ne potroši koliko Zagreb potroši samo za tu mjeru.
Osim očitih financijskih razloga, tj. prezaduženosti Grada Zagreba, zašto Tomašević ukida tu mjeru? Što je zanimljivije, ukidanje mjere podržava i Rada Borić, deklarirana feministkinja koja se bori za prava žena.
Zašto Tomašević ukida tu mjeru?
Ljudski je, i sasvim razumno, tvrditi da postoje druga područja u kojima se može štedjeti, a ne na djeci, tj. pronatalitetnim politikama. Uostalom, demografski problemi premalog broja rođenih su sveobuhvatan problem razvijenog svijeta. Posljedice su dalekosežne, posebice po pitanju trenutnog mirovinskog sustava međugeneracijske solidarnosti, koji je stvoren u vrijeme kada je ne samo broj radnika po umirovljeniku bio nekoliko puta veći nego danas, nego je i visok broj rođenih po ženi osiguravao dugoročnu održivost formaliziranog društvenog ugovora da će mladi plaćati mirovine starijima.
Taj sustav je postao neodrživ upravo zbog pada broja rođene djece, što je dovelo do neravnoteže između broja radnika i broja umirovljenika. Problem je i šire ekonomske prirode jer ako pada broj rođenih, to automatski znači da pada potencijalan broj radnika u budućnosti, broj potrošača. Pojednostavljeno, neće imati tko raditi ni kupovati. S tog aspekta bi ukidanje prodemografskih politika trebala biti zadnja stvar na pameti kada se štedi.
Razvijeni svijet već desetljećima ima problema s natalitetom. I teško da se netko može sjetiti socijalne politike koja jednom nije iskušana, tako da ustvari demografi imaju dosta dobru ideju o tome kakve politike funkcioniraju, a kakve ne.
Istraživanja o efikasnosti demografskih mjera pokazuju slab do nikakav efekt direktnih plaćanja. Ustvari, takve politike imaju uglavnom efekt tako da potiču žene na ranije rađanje, ali efekt na dugoročan broj djece je slab do nikakav. Pozitivan efekt se pojavljuje u prvih nekoliko godina velikog rasta direktnih državnih financijskih transfera, ali se brzo vraća na nižu razinu, što jasno sugerira da je sve što je postignuto to da su se neki parovi kratkoročno odlučili ranije imati dijete. Efekt relativno brzo nestaje.
Toliko skupa, a toliko neefikasna mjera
Ustvari se radi o omjeru uloženog i dobivenog. Trošak od pola milijarde kuna je vrlo velik za pojmove Hrvatske. Čak ni veći gradovi u Hrvatskoj ne potroše u nekoliko mjeseci (Osijek ni u pola godine) iznos novca koji se u Zagrebu potroši za tu mjeru tako da je običnom analizom veličine gradskih izdataka na razne politike i projekte te projekcijama same efikasnosti tih politika sasvim razumno ukinuti toliko skupu, a toliko neefikasnu mjeru.
To ne znači da se ništa ne može napraviti po pitanju loše demografske slike u gradu Zagrebu i u Hrvatskoj. Iskustva razvijenijih država i istraživanja pokazuju da najveći pozitivan efekt na natalitet ima široko dostupna, kvalitetna i dugoročna institucionalna briga za djecu, tj. jaslice, vrtići i škole. A to je problem koji se u Hrvatskoj sporo rješava. Ove godine je samo u Zagrebu 2700 djece ostalo bez mjesta u vrtiću. Diljem Hrvatske tisuće djece ne mogu upisati vrtiće, i to stvara glavni problem roditeljima.
Osim što je efekt dostupnosti jaslica i vrtića daleko jači od efekta direktnih financijskih davanja, ne nastaje ni problem dugogodišnje odsutnosti s rada. Nekome tko 15 godina nije radio teže je ponovno pronaći zaposlenje u odnosu na nekoga tko je godinu-dvije bio bez posla. To posebno vrijedi za visokokvalificirana zanimanja, u kojima znanje brzo zastarijeva i potrebno je konstantno biti u toku s promjenama. Dugoročna nezaposlenost, koju institut roditelja odgajatelja praktički stvara, posebno je pogubno stanje za nacionalnu ekonomiju. Posebno je to slučaj u 21. stoljeću, kada dinamika poslovnih, informacijskih i digitalnih promjena zahtijeva stalno nadograđivanje znanja i sposobnosti.
A činjenica je da i žene žele raditi. Prisiljavanje žena na izbor između rada ili obitelji je stvaranje lažne dileme. Uz dovoljno dobre potporne institucije žene mogu raditi i biti majke, kao što muškarci mogu raditi i biti očevi.
Obrazovane žene imaju manje djece
Glavnina problema je u tome što obrazovanije žene, upravo one koje žele ravnotežu između posla i obitelji, imaju manje djece. Broj rođene djece opada s razinom obrazovanja žene. To je jedna od najsigurnijih demografskih zakonitosti. A upravo obrazovanije žene su te na koje je efekt direktnih financijskih davanja jako slab, dok je efekt većeg broja potpornih institucija, kao što su jaslice, vrtići i škole, najjači.
Trošak mjere roditelja odgajatelja je jednostavno prevelik, a efekt je premalen, što je pravilo kod demografskih politika koje se oslanjaju na direktne financijske transfere. Ne rješava ni temeljni problem, činjenicu da obrazovanije žene imaju manje djece jer žele raditi i imati obitelj, dok široka dostupnost jaslica, vrtića i škola upravo njih potiče na stvaranje veće obitelji.
Nema problema u tome da se ukine jedna neefikasna i skupa mjera, koja je ionako uvedena primarno da bi se kupili glasači, a onaj koji je uveo ionako je htio umanjiti, nego je problem u tome što se ne uvode dobre prodemografske politike. Jedna od njih je i veći broj vrtićkih mjesta, problem koji se ne mora nužno rješavati čekanjem izgradnje javnih vrtića, nego se mogu uključiti i privatni vrtići, tako da Grad Zagreb svim roditeljima vaučerima jamči da će platiti određenu cijenu vrtića, bio on javni ili privatni, a ako žele skuplji privatni vrtić, ostatak mogu nadoplatiti sami roditelji.
Nažalost, Hrvatska i Zagreb još nisu spremni za metode koje provjereno funkcioniraju, pa će građani nastaviti moliti javne vlasti da izgrade nove vrtiće, a u međuvremenu, dok se ne izgradi dovoljan broj vrtića, njihova djeca, za koju su tražili te vrtiće, će završavati i srednju školu.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala