''JA BIH ih sve pustio. Neće oni ostati ovdje. Ne bih ni ja da ne moram pa neće ni oni. Neka idu ljudi svojim poslom'', kaže Hasan, stanovnik pograničnog sela Maljevac, dok stojimo dvjestotinjak metara od migranata koji su zasjeli na most između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hasan malo gleda prema granici, malo se šali s prometnim policajkama koje vozače obavještavaju da se preko granice ne može. Maljevac je cijeli dan zatvoren.
Dvjestotinjak nervoznih migranata pokušalo se probiti preko graničnog prijelaza u Hrvatsku. Sukobili su se policijom, prvo bosanskohercegovačkom koju su bez problema pregazili, nakon toga s hrvatskom. Kroz taj kordon nisu mogli. Priča se po selu o suzavcu, pendrecima, ozlijeđenim migrantima i policajcima. To čuju s druge, bosanske strane. Jer s hrvatske strane se vidi samo masa na mostu. Ne može se razaznati policajca od civila, tek tu i tamo iskoči zelena uniforma. I specijalci su tu.
''Ih, da je njima desetak ovakvih budala k'o što smo ti i ja, probili bi se oni'', junači se Hasan u svojoj vjetrovci nekakvog njemačkog cestarskog poduzeća i sve pogledava prema policajkama da vidi čuju li ga i jesu li impresionirane. Nisu.
Selo pod opsadom
Maljevac je pod policijskom opsadom. Policija je na mostu oklopljena štitovima, pod kacigama i s čeličnom ogradom koju je postavila između sebe i migranata. Policija je i na zelenoj granici, provjerava nije li se netko iz skupine izdvojio i pokušao samostalno prijeći. Nad glavama nam grmi policijski helikopter. Patrolira uzduž granice pa se vrati nad prijelaz.
''Ovako letaju i usred noći. U ponoć me izbaci iz kreveta kad mi zapjeva iznad glave'', kaže Hasanov prijatelj pred restoranom Laguna. Restoran je na samoj granici, a drži ga Husein. Ima 73 godine i nedavno je imao bliski susret s migrantom. Jedan jedini.
''Došla crnčuga s pletenicama na glavi. Kuca na vrata i pita imam li što za jesti. Kažem mu da nemam. Zatvaramo, znaš, kuhinju u deset. Kako sam mu ja rekao da nemam tako došla četiri policajca i odnijela ga'', priča nam.
Kamo su ga odveli, pitamo.
''Preko. U Bosnu. Odveli ga gladnog'', kaže Husein i domeće da je nedavno imao problema jer u 22 sata zatvara lokal.
''Bila je predsjednica u obilasku granice pa su mi zamjerili što sam zatvorio rano. Ja radim od 7 ujutro i poslije deset ne držim otvoreno ni za koga. Ni petkom'', kaže.
Zašto petkom, pitamo.
''E dođi u petak pa ćeš vidjeti. Dođu ljudi iz Austrije i Njemačke za četiri, pet, šest sati pa onda po osam sati čekaju da prijeđu granicu. Ni WC im nisu postavili, a drže ih satima na granici'', kaže.
"Neka me puste. Ja ću kamionom to sve očistiti"
Na granici je zapelo nekoliko kamiona čiji vozači nisu čuli da je prijelaz zatvoren. Oni bi u Bosnu, migranti bi u Hrvatsku. Ni jedni ni drugi ne mogu nikamo. I nervozni su. S bosanske strane granice povremeno se čuje vika, skandiranje, tu i tamo dječja cika. S hrvatske se strane među kamiondžijama čuje gunđanje.
''Neka me puste. Ja ću kamionom to sve očistiti'', govori jedan vozač. Ljudska masa udaljena dvjestotinjak metara toliko mu je strana ili mrska da bi ih gazio kamionom.
''Znaš li ti da se ja kad idem iz Bosne ne zaustavljam blizu granice? A i kad se zaustavim, tri puta provjeravam je li mi se neki negdje zavukao. Neću u zatvor zbog njih. Neću'', kaže i odlazi prileći u svoj kamion.
Vatra na granici
Za to se vrijeme s bosanske strane granice pale vatre. Diže se desetak odvojenih dimova, u sumraku blistaju narančaste kupole šatora. Zrak smrdi po paljevini. Ne gori samo drvo, osjeća se po gumi i plastici. Pali se što dođe pod ruku. Jesen je i sa zalaskom sunca postaje hladno. Nad tim se vatrama, možda, spremaju obroci, ali ne miriše na hranu. Miriše na očaj.
''Bio sam maloprije prijeko. Svuda ih po cesti ima. Išao sam preko malograničnog prijelaza, imam propusnicu, a i znaju me graničari pa me puste'', kaže vlasnik dvije zadnje kuće uz granicu. Ni on se s hrvatske strane nije dosad susretao s migrantima.
''Ma ne idu ti oni ovuda. Gdje će preko prijelaza? Idu oni kroz šumu. Evo i sad dok se policija zabavlja s ovima tamo kod Topuskog ih sigurno deseci prelaze'', kaže i odmahuje rukom na granični cirkus. Sve je to, misli, predstava koja samo otežava život stanovnicima Maljevca. Umjesto da u dućan odu samo preko granice, jer u Maljevcu dućana nema, moraju potegnuti u Cetingrad.
''Oni samo hoće da ih se vidi'', kaže.
Policija snima
A to da ih se vidi hrvatska je policija efikasno spriječila. Na distanci drži kamere iako je prije nekoliko mjeseci u sličnoj prilici dozvoljavala snimanje izbliza. Sada migranti više nemaju lica, samo su neka daleka masa. Nekim čudom prestale su raditi i kamere koje su cijelo vrijeme uživo prikazivale granični prijelaz. Sve je napravljeno da se ne vide ljudi, nego amorfna gomila. Iz policije informacije ne dolaze, a kada i dođu, nisu pouzdane. Prvo su tvrdili da nisu djelovali protiv migranata pa su nakon nekoliko sati priznali da je do kontakta ipak došlo. I da su dva policajca ozlijeđena.
''Ma bosanski policajci se neće sukobljavati. Njima bi bilo najdraže da oni svi odu iz Bosne'', ekspertno je objašnjenje vijeća mudraca pred restoranom Laguna.
Hrvatski policajci u civilu povremeno navraćaju u restoran na okrjepu. Naručuju ćevape. Nisu loši, čini se po njihovim zadovoljnim licima. Laguna je toliko ponosna na svoje ćevape da je po njima postavila i lozinku za bežični internet. Koji od jutra ne radi.
Uniformirani policajci imaju manje sreće od svojih kolega u civilu. Oni šetaju uz granicu s bijelim vrećicama sa suhim obrokom. I sami izgledaju poput izbjeglica. No i njima je bolje nego prometnim policajkama. Njih su zaboravili pa im je kolega iz kombija donio dvije plave konzerve sardina. Uz osmijeh ih prihvaćaju i spremaju u džepove hlača.
A opet, i njima je bolje nego sirotinji s druge strane granice. Oni se griju uz vatre i čekaju da ih netko pusti preko granice. Uzalud. Hrvatska je zatvorila i granicu i srce.