PRIJE godinu dana SDP se hvalio najdemokratskijom procedurom za izbor predsjednika stranke. Mjesec dana uoči nove konvencije, nitko se ne usudi kandidirati protiv šefa stranke Zorana Milanovića. Stvarno nije trebalo dugo da se u stranku uvuče apsolutistički duh. Konkretnije, duh Sanaderova HDZ-a.
Ispuhalo se opozicijsko raspoloženje u SDP-u, ušutjeli su Milanovićevi protivnici i prepustili šefu stranke da bez borbe zadrži čelno mjesto iduće četiri godine. Moglo bi se reći da su naučili lekciju: Milanović, baš kao i Sanader, ne trpi protivnike, frakcije, nezadovoljnike i buntovnike. Zaključili su da bi onaj tko bi se usudio suprotstaviti predsjedniku stranke u slučaju (vrlo izvjesnog) poraza, mogao početi pakirati kofere. Stoga su odabrali drugačiju taktiku: istaknuli su kandidate za potpredsjednike stranke i za Predsjedništvo, nadajući se da bi na taj način uspjeli umanjiti svemoć šefa stranke, te još više, osigurati svoje političko preživljavanje.
Nakon desetog svibnja stare opozicijske garde više neće biti
Taktika je rizična, ali već je uspjela naljutiti Milanovića. Smeta mu što ima tako puno kandidata, jer se time smanjuje mogućnost da njegovi ljudi zauzmu ključna mjesta i da mu ubuduće čuvaju leđa. Stoga je po županijskim organizacijama počeo slati direktive da se na konvenciji Milanka Opačić i Neven Mimica imaju izabrati za potpredsjednike SDP-a. Dakle, nakon otvorenih napada u medijima, SDP-ovi nezadovoljnici nastavili su tihi gerilski rat po stranačkim hodnicima. No, mogli bi to biti posljednji trzaji Milanovićeve opozicije. Nakon desetog svibnja stare opozicijske garde više neće biti. Oni koji se uspiju dočepati poneke funkcije u vodećim tijelima, bit će izloženi pritisku Milanovićevih pristaša i totalno marginalizirani u procesu donošenja ključnih odluka. Oni koji se ni za to ne uspiju izboriti, mogli bi se već danas početi dogovarati s Dragutinom Lesarom da osnuju klub nezavisnih zastupnika u Saboru.
Nakon Ive Sanadera, Ante Đapića i Radimira Čačića, apsolutizam će u svoju stranku uvesti i Zoran Milanović. Davna su ona vremena kad je Franjo Tuđman imao protukandidata za predsjednika stranke, pa makar i protokolarnog u vidu Vesne Girardi Jurkić. I kad je puštao da se stranačke frakcije razmašu i međusobno pohvataju za vratove, samo kako bi zadržao nedodirljivu poziciju u stranci. S nostalgijom se sjećamo i kako je Ivica Račan puštao nezadovoljnike da se ispušu na stranačkim sjednicama, a onda ih beskonačnim taktiziranjem pripitomio i pridobio na svoju stranu. Pa i Zdravku Tomcu trebale su godine da pokupi prnje. A Milan Bandić ih još nije pokupio. A ona beskonačna sloboda u HSLS-u koja se u više navrata pretvorila u raskolničku anarhiju sada nam izgleda kao cvjetna livada.
Sada svi žele biti Ivo Sanader
Sada svi žele biti Ivo Sanader. Jedini puta kad je na izborima u HDZ-u imao protukandidata, Ivića Pašalića, pobrinuo se da mu Glavašev trabant Ivan Drmić broji glasove. Nakon toga riješio se i protivnika i saveznika, okruživši se najužim krugom beskrajno lojalnijih poslušnika. Iz kojeg je s vremenom ispao čak i cinični Vladimir Šeks. Onda je opoziciju nakon izbornog debakla uspješno satrao i Anto Đapić, osiguravši tako opstanak na čelu stranke, premda je odmah nakon poraza najavio ostavku. Radimir Čačić već jutro nakon pobjede krenuo u obračun s protivnicima u HNS-u.
Milanović sada kreće njihovim stopama. Pokojni Ivica Račan svojedobno ga je uspoređivao sa Sanaderom, da bi sada njegov nasljednik na čelu SDP-a shvatio da su Sanaderove metode vladanja zapravo najefikasnije. Došao je na čelo stranke zahvaljujući specifičnim okolnostima u specifičnom vremenu: u predizborno vrijeme SDP-ovcima se učinio kao idealan suparnik šefu HDZ-a i dovoljno uvjerljiv odmak od Račanova političkog manirizma. Takav splet okolnosti u SDP-u se još dugo neće ponoviti. Milanović je doveden da pobijedi na izborima, a sada kad je izgubio, uspješno je primijenio dva Saanderova recepta: poraz je proglasio pobjedom i krenuo u žestoki obračun s opozicijom u stranci.
Mato Arlović, Ivica Pančić, Davorko Vidović, Željka Antunović i Milan Bandić imaju tako malo zajedničkih točaka da ih nije mogla ujediniti čak ni netrpeljivost prema šefu stranke. U napadu političkog konformizma odustali su od izravne borbe i umjesto toga upustili se u zakulisno taktiziranje, koje im zapravo ne može donijeti previše koristi. Sada su još imali priliku srušiti Milanovića. Za četiri godine, stranački hodnici bit će ispražnjeni od bilo kakvih disonantnih tonova. A mnogi sadašnji protivnici nestat će se političkog obzora.
Zašto bi Ljubo Jurčić, nesuđeni premijerski kandidat kojeg stranka uopće ne zanima, vodio tuđe ratove?
Iako neki tvrde da Milanovićevi protivnici na ovoj konvenciji nisu imali što izgubiti, oni su se očito uplašili izravnog sukobljavanja koje je u nekom krajnje mračnom scenariju moglo raskoliti stranku. Zato su se u očaju dosjetili Ljube Jurčića.
Taj nesuđeni premijerski kandidat imao je motiva osvetiti se šefu stranke koji ga se tako grubo odrekao nekoliko dana nakon izbornog poraza. No, njega stranka u koju se prisilno učlanio prije izbora kako bi ispunio formalnost kao kandidat za premijera, uopće ne zanima. Niti je politička 'životinja', niti mu je stalo do dobrobiti SDP-a. Što je on mogao dobiti unaprijed izgubljenom bitkom? I zašto bi on uopće vodio tuđe ratove? Jest da je dobar s Bandićem, ali ne tako dobar.
Dakle, na konvenciji će pobijediti Zoran Milanović kao jedini kandidat. Opozicija se nada da bi mali broj glasova delegata za predsjednika stranke mogao predstavljati određenu poruku nezadovoljstva i izložiti šefa stranke pritajenom nezadovoljstvu. No, kao što je Sanader pretrpio Drmićeve fantomske glasove, pretrpjet će i taj jalovi iskaz nezadovoljstva.
U iduće četiri godine pobrinut će se da podrška njegovih delegata bude plebiscitarna. U međuvremenu, novog/starog šefa stranke čekaju lokalni izbori koje njegovi protivnici smatraju unaprijed izgubljenim. To, međutim, neće uzdrmati njegovu poziciju jer će on svoj mandat odraditi do kraja. Pa ako je preživio poraz na ovim unaprijed dobivenim izborima, zašto ne bi preživio svaki idući? SDP-u, stranci koja je u 18 godine hrvatske demokracije punih 15 bila u opoziciji, to je ionako prešlo u naviku.
Tomislav Klauški