S NAJVEĆIM budžetom ikad potrošenim za olimpijske igre, s najvećom i najdužom rutom nošenja olimpijskog plamena, s projiciranih 4 milijuna gledatelja koji se očekuju da će pratiti igre, kao i s bezbrojnim kontroverzama koje prate organizaciju, od islamističkih napada do instrukcija stanovnicima Pekinga o temama o kojima smiju razgovarati sa strancima, olimpijske igre u Pekingu jedne su od najkontroverznijih u povijesti. U Hrvatskoj će se one pratiti kao što se prate sve manifestacije sličnog tipa - kao veliko sportsko natjecanje. No, postoji i jedan aspekt ovih, ali i mnogih drugih olimpijada koji bi itekako mogao služiti kao dobra pouka hrvatskoj javnosti o tome kako ne treba uvijek vjerovati onome što vam se govori s vrha vlasti.
Svaka zemlja ponosna je ako joj se ukaže prilika biti domaćinom olimpijskih igara. Kako i ne bi bila? Osim što organizacija igara predstavlja ogromnu čast, tu je i promocija zemlje kakvu ne možete kupiti nikakvim reklamama, tu je neminovni porast turizma, nebrojene koristi za domaću ekonomiju i prosperitet. Zašto se onda brinuti za troškove, kad je jasno da će se oni vratiti u rekordnom roku. Ovo je retorika koju se uvijek sluša kad se radi o astronomskim troškovima organiziranja olimpijskih igara. No, je li to baš tako? Brojke pokazuju da nije i do kosti ogoljavaju jeftinu demagogiju.
Najavljeni i stvarni troškovi
Prvo o troškovima. Razlika između predviđenih i stvarnih troškova u pravilu je astronomska, što se dobro vidi samo na primjeru zadnje dvije olimpijade. U Ateni je za olimpijske igre predviđen trošak od 1,6 milijarde dolara, a do kraja igara se on popeo na deseterostruko veći iznos od 16 milijardi dolara. Peking ruši sve rekorde. Tamo je previđen trošak od 1,6 milijarde dolara, da bi se on popeo na najmanje 40 milijardi, gotovo 30 puta više od predviđenog. Za London 2012. predviđen je trošak od 8 milijardi dolara, a trenutno se procjenjuje da će sama organizacija igara biti blizu 20 milijardi.
Kao što se vidi, ništa nije preskupo kad je u pitanju organizacija olimpijskih igara. No, kad one završe, ostaju gradovi koji su potrošili enormne novce koje ne mogu tako lako nadoknaditi. Montreal, koji je bio domaćim olimpijskih igara 1976., tek je 2006. otplatio dug od 1,5 milijardi dolara za njihovu organizaciju. Taj fijasko ostao je poznat kao ''Veliki dug''. Velik broj zemalja koje su organizirale igre nije nakon njih doživio procvat gospodarstva, nego je ili nastavio iste trendove ili je čak došlo do stagnacije gospodarstva, unatoč stalnim najavama o korisnosti igara za državnu ekonomiju. Dobar je primjer ponovno Kanada, koja je u godini prije olimpijskih igara u Montrealu imala godišnji rast BDP-a od gotovo 4 posto, da bi on nakon igara pao za 2%. Slična je situacija i u mnogim drugim zemljama, a zemlje i gradovi koji su uistinu profitirali od igara su rijetki. Spominje se zarada na igrama u Los Angelesu od oko 250 milijuna dolara, ali po nekim procjenama je nakon konačnog računa trošak poreznih obveznika bio oko 75 milijuna dolara.
Zarada
I dok je profit gradova i država pod upitnikom, sasvim je sigurno je tko zarađuje na igrama. Međunarodni olimpijski odbor je za zimske i ljetne olimpijske igre 2002. i 2004. zaradio oko 4 milijarde dolara na sponzorskim ugovorima i prodaji prava prijenosa. Očekuje se da će zarada za razdoblje od 2006. do 2008. biti oko 5 milijardi. Samo su glavni sponzori ovih igara, među njima Coca Cola, McDonalds, kodak i General Electric, dali 74 milijuna dolara svaki da bi dobili prava sponzorstva. Motiv za to je jasan, oko dvije trećine Kineza po jednoj je nedavno objavljenoj studiji izjavilo kako će u budućnosti preferirati tvrtke koje budu sponzorirale olimpijske igre.
Osim financijskog gubitka, države i gradovi ostaju s ogromnim infrastrukturnim projektima koje je teško adekvatno iskoristiti. Grci se neprestano žale na olimpijski kompleks koji je nakon igara 2004. u Ateni stao potpuno prazan i na kojemu se nije održala niti jedna bitna manifestacija.
Kako olimpijske igre u Pekingu mogu služiti kao lekcija Hrvatskoj
I dok je Kina poseban slučaj, država koja će bez većih problema amortizirati trošak igara čak i ako one ne budu ni na koji način profitabilne, priča o troškovima olimpijskih igara mogla bi biti poučna za Hrvatsku. Naime, ako je nemoguće organizirati najveći sportski događaj na svijetu bez značajnih javnih gubitaka, kako se može očekivati financijska ili bilo kakva druga korist od organiziranja svjetskog prvenstva u rukometu, za koje će se, sasvim bezrazložno, graditi nove dvorane diljem Hrvatske?
Jedna Atena nije bila u stanju iskoristiti veličanstven olimpijski kompleks nakon igara, ali se u Hrvatskoj elegantno prodaje priča o dugoročnoj financijskoj isplativosti rukometnih dvorana ''neophodnih'' za organizaciju rukometnog prvenstva. Što je još gore, troškovi organizacije prvenstva daleko su od poznatih. Očekuje se da će dvorane stajati 3,4 milijarde kuna, ali to je samo projiciran, ne i stvaran trošak. Kad se ubroje svi ostali troškovi potrebni za organizaciju prvenstva, brojke će se popeti drastično, na račun lokalne i državne uprave. Prevedeno, na trošak poreznih obveznika Hrvatske. Ovdje ne pričamo o novcima koji bi zaista bili potrebni za izgradnju dvorana nasuprot novcima koji se u Hrvatskoj troše na nju – dovoljno se sjetiti osječke dvorane koju je Ante Đapić htio navući na 800 milijuna kuna.
Naravno, iznimno je sumnjiva tvrdnja o tome kako će dvorane biti financijski isplative u budućnosti. Od pet hrvatskih gradova u kojima se grade nove dvorane jedino Zadar, koji je u projekt izgradnj ekrenuo prije najave o prvenstvu, puni svoju, a u budućnosti se može očekivati da će dvorane biti isplative samo u Zadru i eventualno u Splitu. Što se tiče ostalih gradova, prvenstveno Osijeka i Zagreba, teško je povjerovati kako će oni u budućnosti puniti puno veće dvorane. Sad je kasno, projekti su već pokrenuti, prvenstvo će se održati i javni troškovi njegove organizacije popet će se do astronomskih razmjera. Ostaje nam jedino pozabaviti se brojkama i u budućnosti uočiti kako nije baš sve onako kakvim se predstavlja.
Jovan Dragišić
Foto: Index