JUČER je objavljeno kako se Europski parlament danas sprema za odluku od "povijesne važnosti", odnosno u kojoj se prvi put spominje godina 2009. kao mogući početak konačnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji. Međutim, nije trebalo dugo čekati da se Hrvatska vrati svojim "dobrim starim" navikama prema kojima je prošlost važnija od budućnosti, pa su tako sve rasprave vezane uz hrvatski put u Europu zagušene onima koje je izazvalo "senzacionalno" televizijsko razotkrivanje transkripata brijunske sjednice na kojoj je 1995. godine razrađena odluka o početku operacije "Oluja".
Nije teško pretpostaviti da će novo podgrijavanje haške "juhe" poslužiti kao još jedna prigoda na podsjećanje slavne ratne dane, mahanje krvavim košuljama, optužbe prošlih i sadašnjih hrvatskih vlasti za izdaju i u krajnjoj liniji besmislena prepucavanja oko povijesti, za hrvatsku sadašnjost i budućnost ništa važnijih od onih ustaško-partizanskih. Na kraju od njih Hrvatska neće imati nikakve koristi, pa najvjerojatnije čak ni trojica haških optuženika u ime kojih se stalno prikazuje ta medijsko-politikantska sapunica.
Sinoćnja HRT-ova emisija "Otvoreno" - ni prva, a na žalost, ni posljednja na tu temu - nije bila ništa drugo nego još jedna prigoda da javnost čuje unaprijed poznate stavove o pitanju "Oluje", koje neće niti mogu promijeniti ni sinoć objavljeni transkripti ni oni koji bi se eventualno mogli objelodaniti u budućnosti. Gosti u studiju nisu rekli ništa što, na ovaj ili onaj način, nije rečeno već prije, a to je pogotovo razumljivo u slučaju Miroslava Tuđmana, koji u cijeloj priči može biti sve samo ne objektivan izvor. Ni Jasna Babić jučer nije rekla nešto naročito originalno kada je riječi iz transkripta dovela u vezu s onime što se na oslobođenim područjima događalo nakon "Oluje", odnosno još jednom podsjetila sve zaboravljiviju hrvatsku javnost da se haški proces -barem u formalnom smislu - tiče konkretnih ratnih zločina a ne davanja nekakvih apstraktnih političkih ocjena.
Odvjetnik Branko Šerić je u sinoćnjoj raspravi možda najviše nastojao stvari, govoreći s čisto stručnog stajališta i neopterećen politikantstvom, dovesti na svoje mjesto. Transkripti sami po sebi i nisu toliko važni, odnosno o njima i njihovoj autentičnosti najvjerojatnije ne ovisi sudbina haških optuženika.
Međutim, još uvijek ima vrlo malo onih ljudi u Hrvatskoj koji se mogu usuditi reći da je car gol, odnosno ukazati na besmisao ove kao i svih haških rasprava. Naime, čak i da haška priča završi po onome što se u Hrvatskoj plasira kao najgori mogući scenarij - osuđujućim presudama i potpunim prihvaćanjem teza o "Oluji" kao zločinačkom pothvatu - ona ne samo po prošlost, nego i budućnost Hrvatske neće imati ama baš nikakve učinke.
Ma kakve se presude donijele u Haagu, one "Oluju" neće učiniti zločinačkom, barem kada je u pitanju hrvatska javnost. A još je važnije to da na temelju haških presudi neće izniknuti nikakva nova Krajina, niti će se hrvatske granice pomaknuti za jedan milimetar. Haški tribunal – institucija za koju i njeni nekadašnji najvatreniji zagovornici tvrde da ili nije ili više ne ispunjava svrhu svog postojanja – s protekom vremena gubi svoju relevantnost, pa su za Hrvatsku daleko važnije odluke koje se donose u nekim drugim europskim prijestolnicama.
Dakako, to ne znači da se o tim transkriptima ne smije govoriti, uključujući ambivalentne Tuđmanove izraze kao što su "tobožnja građanska prava" ili "granice Hrvatske u Bosni". Međutim, te rasprave – s obzirom na to gdje su danas granice Hrvatske i kakvi u njoj pravni standardi postoje – ipak treba ostaviti povjesničarima.
Sinoćnja emisija "Otvoreno" je pred svoj kraj, slučajno ili namjerno, dala malu nadu da je ta spoznaja ipak doprla do šire javnosti. Prije početka emisije je voditelj Mislav Bago dao brojeve telefona na kojima bi se gledatelji izjasnili da li transkripti koriste ili štete haškim optuženicima. Na kraju emisije nisu objavljeni rezultati ankete, iz čega bi netko mogao zaključiti da se na nju nije javio dovoljan broj sudionika, odnosno da je većina bila svjesna da je ta komplicirana i besplodna rasprava još jedno veliko gubljenje vremena.
Dragan Antulov