Sva su trojica nakon saslušanja kazala da je Zaklada poslovala zakonito i ocijenila da je riječ o njihovom političkom progonu, no da vjeruju kako će sud ovaj slučaj riješiti bez uplitanja politike.
Pašalića se kao bivšeg ravnatelja, a Belju i Aralicu kao bivše članove Uprave Zaklade tereti da su sredinom lipnja 2001. donijeli Odluku o prihvaćanju donacije i raspolaganju sredstvima deponiranima na devizni račun Privredne banke Zagreb (PBZ) u iznosu od tri milijuna tadašnjih njemačkih maraka.
Tužiteljstvo sumnja da su to učinili iako su znali da se ne radi o sredstvima Zaklade, već novcu što su ga fizičke i pravne osobe iz Hrvatske i inozemstva od 1991. do 1998. uplaćivale u službeni fond hrvatske Vlade "Za gospodarsku obnovu i zaštitu suvereniteta" na računu u Villachu u Austriji.
Taj je novac u srpnju 1998. prebačen u PBZ, a Pašalić, Beljo i Aralica tri godine kasnije, u listopadu 2001., donose "Pravilnik o načinu raspolaganja sredstvima deviznog računa", te tako, po ocijeni tužiteljstva, prisvajaju novac za Zakladu. Sredstva su tjedan dana kasnije oročili te je banka nakon godinu dana na račun Zaklade doznačila oko 300 tisuća kuna kamata.
Odbacivši sve optužbe Pašalić je rekao da Uprava Zaklade nije znala odakle dolazi donacija, niti ih je PBZ o tome obavijestio. Dodao je kako Zaklada i nije bila dužna provjeravati tko im je donirao sredstva, istaknuvši kako su financijska i krim-policija u više navrata provjeravale rad Zaklade i nikada nisu utvrdili nepravilnosti.
Beljo je također kazao da ne zna od kuda su donirana sporna novčana sredstva, te da se kao član Uprave nije bavio financijama jer su za to postojale posebne službe u Zakladi.
Ivan Aralica je rekao kako mu je bilo poznato da je sporna sredstva Zakladi donirao tadašnji predsjednik države Franjo Tuđman, no da Uprava nikada o tome nije raspravljala. Dodao je da mu kao članu Zaklade nije bilo poznato porijeklo tog novca.