Krugman naglašava sličnost toga što se događa u Kini danas sa onim što se odvijalo u Japanu 1980-ih ili pak u Americi 2007. te ističe kako je teško zaključiti što se stvarno događa s obzirom na to da svi stručnjaci imaju različito mišljenje i da se statistikama vezanima uz Kinu ne može uvijek vjerovati. No, čak i službeni podaci su takvi da je vrijeme za uzbunu.
Iako je u Kini potrošnja kućanstava rasla posljednjih godina, ipak bitno zaostaje za ukupnim rastom. U ovom trenutku potrošnja u Kini iznosi 35 posto BDP-a što je pola od ukupne razine potrošnje u SAD-u, stoga se postavlja pitanje tko kupuje kineska dobra i usluge? Dio odgovora glasi - SAD. Kako je potrošnja opadala Kina se sve više oslanjala na izvozne viškove kako bi zadržala razinu proizvodnje. No, iz kineske perspektive jednako su važna investicijska ulaganja koja čine polovinu BDP-a. S obzirom na nisku potrošnju otvara se pitanje što je pokrenulo ulaganja u nekretnine? Odgovor je stalno rastući mjehur nekretnina. Udio ulaganja u nekretnine od godine 2000. povećalo se u BDP-u za dva puta što je polovica ukupnog porasta ulaganja.
Krugman smatra da je bankarski sustav Kine, baš kao i onaj u Americi prije nekoliko godina, puno ranjiviji nego što brojke to otkrivaju. Kreditiranje mjehura u Americi odvijalo se putem prestižnih Wall Street kompanija, dok se u Kini često vrši putem sive ekonomije, čak i zalagaonica. U svakom slučaju, kineski mjehur nekretnina samo što nije puknuo i važno je pitanje kako će se odraziti na kinesku ekonomiju i kako na ostatak svijet?
Situacija u Kini preslična je onoj u Americi 2007. a kad uzmemo u obzir i krizu, a možda i raspad eurozone, zadnje što globalnoj ekonomiji treba je još jedan epicentar krize.